Ask your dog

You see, dogs are “talking to us” (communicating) all the time – non stop. We either notice or we don’t. We either understand or we don’t and despite that they are “saying” something all the time. Which means that they have “an opinion” or we can say feeling about something, and in their minds it is very clear.

If we miss it they will learn from the experience that they were not clear or loud enough and they will put more effort into the message that they need us to understand. It can be through more body language, in additional verbal communication or both.


If we still miss that it can makes them feel frustrated, or more fearful of something, more angry, sad etc…
Than we wonder what is wrong with them and they probably wonder why are we not taking their message into account.
So instead of allowing us and them to come to that point – lets ask them.
What is it that you want or do not want?

Or just notice and pay attention, and than you can’t miss it since they for sure are telling us something. Even if some people are still not familiar in what certain body or verbal language means, they could notice quite a lot of thing. For example if dog does not want to move further, wants to move away, barks, whines, has very tense body language, is restless (can’t settle down) etc…

That all means something, dog is telling us something. So, when my clients ask me how should their walk look like, what are activities that would be good for their dog, what treats should they use and why their dog doesn’t want to do something I tell them – ask your dog. He knows why he is not and he is telling you exactly what he wants or does not want. There is always a reason for their behaviour.

We have thought our clients that dogs should have various mental stimulation, should be socialised, be enrolled in some fun classes, should be taken everywhere with us etc. But we maybe do not emphasise enough to our clients that while they are attempting to make their pets life better they should not forget to ask their dog what he/she thinks (feels) about that.


That is crucial. And than they would know that their dog might not feel comfortable in some activity that they have enrolled him in, that playing with other dogs maybe does not suits him, that their dog likes to rest at home rather than walk 6 miles every day, or that certain toy is boring for them. And that it is all OK. 
Every dog is different and has a right to be so. 


Dogs knows best what is best for them (unless they are in puberty :D). Of course, if our dog has some problem (is fearful, insecure) or is stuck in learning that is our cue that we should help them, but again while taking that journey we should ask the dog: is this what I am proposing OK for YOU? And they WILL tell us. They always do. 

Than we can readjust or find ways to get them to be on board (willingly) – even if it might not be something they want but we find important due to dogs safety for example. Than we should become creative and even more observant, and together with our dog we will get there…

Other Blogs in English language

* Please excuse my English, it is not my primary language. 

Jelena Kallay – Vagabond Positive Animal Communication
Dip. Animal Behavior Technology, Dip. ABT – CASI
Karen Pryor Academy Dog Trainer Professional Program, KPA – CTP

Look at the big picture

One of the things that I always tell my clients is – look at the big picture. Whether it is something we want to teach our pet or work on resolving some behavioral problem.
It is never enough to only look at something from only one angle; we need to take in account more aspects that are influencing it.
People tend to get stuck on one thing. But if we step back and look at the big picture we might get a different perspective. It will give us so much more information on which we can start building solutions. We will be able to create a fertile ground to work on.

We should ask ourselves WHY is something the way it is. WHAT is causing the behavior or what is preventing it to happen. We should also ask ourselves HOW – how can I help my dog learn something or if he/she gets stuck.
It can be a variety of things that is influencing our dog– from temperature in the air to previous learning experiences.
Why does it all matter? Because our pets are not always the same. They change as they grow. Environments they exist in change and influence them. What they experience will affect their state of mind and learning curve. Their health can change. So it ALL matters.
I like to tell people – it is like a big puzzle, every piece matters (some more than others thought but all have some role).

So if we understand that, we can step back and scan all peaces to see what is out of place or to get more answers. That can guide us into finding possible causes which will lead to more solutions – different ones, creative ones, and lastly more fair ones.
For example some people will say:
1. My dog starts barking when hears motorbikes, I want him/her to stop it
2.  I know my dogs knows what Sit means, he is being stubborn today
3. My dog is often very nervous I wish he was more calm

If we are not fixated on only wanting to change something or on fact that dog has to do/learn something, we can look back and try to understand what is influencing the situation we want to work on. We might miss it if we do not investigate it more thoroughly.
In scenarios above it could be that:
1.  Dog is not feeling safe when he hears that sound due to previous negative experience (association) or maybe it is learned behavior – maybe I get scared or angry when I hear that sound so my dog picked up on that and now he reacts too or he saw other dogs do it. Maybe he reacts only in our street or maybe it is only one type of motorcycle (sound) that he reacts to. Maybe he reacts only when it is dark etc..
2. Maybe dog does not want to sit cause floor is too cold/warm or uncomfortable. Maybe my dog has pain in his leg or he is in puberty so his concentration level is low.
Maybe I didn’t give clear instructions, maybe he still didn’t generalize the behavior, and maybe he is just tired or even bored…
3. Maybe he is not sleeping well, maybe he has upset stomach due to diet or some stress. Maybe he is in “fear period”.  Maybe something in the environment is stressing him/her out or maybe he does not trust me because of my approach to him etc.
Maybe he/she hears something during day/night that I find normal so do not even notice it, but my dog finds it scary etc.

Whatever it is it will dictate or better said guide us in deciding which solutions we should use. It can be one thing (the influence) but this approach will give us broader view in finding what it is. It can be also a combination of things.
We should approach it like detectives, and give it some though and some time. Our pets always have a good reason why they are doing something, not wanting to do something and for feeling the way they feel about something/someone.

I love the “hierarchy of dogs needs” by Linda Michaels, M. A. – it shows well that there are so many things that we need to take into account and so many things that influence our pets.
We should ask ourselves (in general also) are my dogs biological, emotional, social needs met, am I using training/learning methods that help him/her thrive, are his/hers cognitive needs met.
Am I having a good bond with my pet, is there trust between us?
 Is my dog happy?

HierarchyofDogNeeds_WebEmailFB-5Usage of photo approved by Mrs. Linda Michaels, MA
Link to more information:

It is all correlated and each part of pyramid has an important role in our dogs’ life.
They depend on us and they are our responsibility.
We create their “hierarchy of needs pyramid”.
Lets built a solid one 🙂

Other Blogs in English language

* Please excuse my English, it is not my primary language. 

Jelena Kallay – Vagabond Positive Animal Communication
Dip. Animal Behavior Technology, Dip. ABT – CASI
Karen Pryor Academy Dog Trainer Professional Program, KPA – CTP

Molim, NE prilazite!

Molim, NE prilazite!

Molim, ne prilazite! Koliko puta ste tu rečenicu izgovorili dok ste se šetali sa svojim psom?
Bilo da se radi o odraslim ljudima, djeci ili psima.

Možete psu i sebi dodatno pomoči tako da stavite žutu oznaku na povodnik te postoje i marame s natpisom, MOLIMO NE PRILAZITE. Naravno, postoje razni razlozi zašto ponekad ili uvijek ne želimo da netko prilazi našem psu (projekt to odlično pokriva i objašnjava). Ovdje ću se više osvrnuti na pse koji imaju neke probleme u ponašanju.
Više informacija o Projektu žuti pas potražite ovdje:


Tu rečenicu je važno izreći kao informaciju prema drugima no nije dobro zadržati se nakon nje i krenuti objašnjavati zašto je to tako.
Za to postoji više razloga.

Najvažniji razlog je vaš pas, njemu se to prvenstveno dešava – ta situacija koja mu izaziva stres. Na povodniku je i nema potpunu kontrolu nad situacijom.
Zapamtite ako je vaš pas reaktivan (reži, laje, škljoca zubima na druge pse, odrasle ljude, djecu) to je moralo krenuti iz neke nelagode, nesigurnosti i straha.

Ako nije reaktivanog ponašanja u takvim situacijama, tada će pokazati nelagodu/strah kroz pokušaj skrivanja, može natezati povodac u drugom smjeru, stati na mjestu (freeze), stisnuti se (grba na leđima uz povijeni rep), leći na leđa uz povijeni rep, davati smirujuče signale i drugo…
Da bi pomogli vašem psu (a to bi vam trebao biti glavni cilj) važno je nastaviti se kretati. Ako ostanete kraj izvora stresa/straha taj osjećaj (emocija) će se samo povećavati jer pas zna da nema IZBOR odlaska iz situacije. 

Probajte zamisliti da prema vama stiže nešto što vas jako plaši (zmija, pauk, tornado, ubojica..može biti i nešto drugima naizgled nerealno no VAS plaši).
Što će vam najviše pomoći? Što želite prvo napraviti?
Pobjeći ili se braniti. 
Kako bi se osjećali da vas netko drži za ruku, stoji i ne da vam da odete dalje a ako se krenete braniti još se ljuti na vas?
Ovdje možete pročitati nešto više o strahovima:
scared-chihuahua-229x300Znači važno je nastaviti se kretati. Potrebno je omogućiti psu izlaz iz situacije, još bolje je raditi prevenciju kako ne bi ni dolazilo do toga da se vaš pas boji i da smatra da se treba braniti. Kako ne bi produbljivao emociju.

Znači kažete “Molim, ne prilazite” i krenete dalje. Vjerujte, nećete uspiti objasniti osobama na cesti razloge zašto je tako jer oni znaju najbolje, čut ćete razne savjete koji su najčešće kontraproduktivni ili će vas čak i početi vrijeđati. Svaka časti iznimkama naravno, no nema baš smisla to testirati (tražiti plodno tlo, na uštrp vešeg psa).

Nećete ništa korisno postići a vašem psu ćete samo produbiti negativne asocijacije pa posljedično i emocije te time “dokazati” psu da to sto ga plaši definitivno JE strašno jer svaki put kad to nešto sretne on nema izlaz iz toga.
Još je gore kada netko konkretno krene prema psu (s rukom ili kad drugi pas dođe preblizu).
Vaš pas će samo naučiti da treba biti što jasniji u izražavanju da ne želi da mu se prilazi (ima na to pravo i u svojoj glavi legitimne razloge) pa može doći i do ugriza ili većih trauma/fobija.

Ono što nikako ne savjetujem je da kažete “moj pas se boji” ili “moj pas ne voli djecu/pse” itd…
Tada ćete aktivirati suprotnu reakciju od željene gdje će vam najčešće ta osoba reci: “ali MENE se neće bojati, ja znam sa psima” ili “MENE psi jako vole, sad ću vam ja pokazati”. Pa krene prema psu, vas pas zareži ili ugrize i vi dobijete prijavu i brdo problema.

Ako je u pitanju drugi pas, tada će reći “ali moj pas je prijateljski raspoložen”. Pa ako vi kažete “ali MOJ NIJE” tada kreću osude, opet najčešće kontraproduktivni savjeti ili vrijeđanja.

Zato ponavljam, radi svojeg psa a i vašeg osobnog mira – udahnite duboko i krenite dalje…

U sljedećem Blogu ću napisati savjete kako još pomoći vašem psu u takvim situacijama.

“Celebrate The Crazy”

“Celebrate The Crazy”

Often we would like to change something about or dog (pet). Maybe we want them to be less active, more social, cuddlier etc. But imagine if you lived with a dog that is so shut down from fear that he does not want to do almost anything.

downloadThere are many people who live with such dogs (pets) and some of them in my country are my clients. So we go together on this journey of „opening“ their dog more to the world and when we succeed some other “issues” can come out.
Their dog starts acting more like a “Dog” and not as “Shut down creature” who is almost invisible.
For example dog never barked, never wanted to leave our sight or never had interest to chew anything in the house.
But suddenly that dog barks, or wants to explore world or is interested in chewing.
Sometimes people start to complain in sense yes he is less fearful but now he does this and that.
And I am thinking WUHUU yes!! Your Dog is becoming a Visible dog and is coming out of his shell. So we shouldcelebrate the Crazy”!! (by that I mean celebrate the difference that might make us crazy 🙂 )


Example would be someone who used to walk their dog without leash because their dog was so scared that he/she would always be nearby (THIS IS NEVER WISE JUST TO PUT A NOTE HERE). So as we start the work I tell them that they MUST put a dog on a leash first of all for safety reasons but also I know that as we progress dogs confidence should go up and there is a big chance he will become more open to the world. Often people are reluctant because they say that their dog will not go anywhere. So as we progress with work, dog does become more interested in the world.

And what happens, some people become disappointed because now their dog wants to go away or is reluctant to come back when called since he discovered something interesting – and it was easier for them to walk without leash (yes, they did not see how unsafe that was). So in their eyes I created MORE work for them. Because now they need to teach dog solid recall and MUST have him on long lead for sure.

But what they do not see is how exciting and precious it is to see the dog who was so scared that did not want to sniff or explore anything starts doing so. Again something to celebrate!!
People can become dissatisfied when something like this happens, but it is important for them to look at the big picture.

Guardians with fearful pets can become accustomed to living with creature that does not have many needs and desires. So when such pet becomes more alive some people get bit disturbed with that. So I tell them: “if we exclude fearfulness your dog would normally behave like that on everyday basis so he is just being a dog and you are just not being used to that.
Of course those behaviors that are not welcome should be put under control, but it is something to be happy about because it means that your dog is finally starting to live, to be alive.
Such situations mostly happen when fearful dog is in puberty and through work he becomes more confident. So dog might not listen to cues as he did before, can now have desire to play with other dogs, or can start sniffing excessively in walks etc. Those are all normal behaviors for that age especially and should be cherished and celebrated. That means that dogs true personality is finally coming out, however guardians might become confused since they do not know their pet in that light.
So my job is to lift their spirits and tell them how great that is!

And for those people who do not have fearful pets – „celebrate the crazy“all the time since living with fearful pet is not easy and imagine how that pet must feel. Look at your pet with happy eyes even when he/she is doing something that you do not approve, because that means that he/she lives life fully – with normal desires to explore and have fun. Lets help them along the way to make proper choices, but we should also enjoy their quirkiness. 🙂

Other Blogs in English language


* Please excuse my English, it is not my primary language. 

Jelena Kallay – Vagabond Positive Animal Communication
Dip. Animal Behavior Technology, Dip. ABT – CASI
Karen Pryor Academy Dog Trainer Professional Program, KPA – CTP

Control vs. over control

Control vs. over control

We should teach our dog what boundaries are. It is for their safety and safety of the environment they are in. We should be able to communicate effectively what we want our dog to do.  However we should understand that our knowledge of what cue/signal means (what we expect) is not necessarily same for our dog.
We expect by default that our dogs should behave in nice manner all of the time, no matter what.
We want them to understand the whole package: for how long, in which ways we want them do to something, how to act in all circumstances and to be able  adjust accordingly, even to our moods.

So yes, controlling the behavior of our dog is very important. But we should at some point put boundaries to our boundaries and understand that our dogs do not have same concepts of how they should behave as we do.

We people sometimes take things too literate and do not include common sense in equation.
For example when we want to teach our puppy or energetic adolescent self control we MUST take into consideration that at some point training can become very frustrating to the dog or even cruel. For any dog actually.

Example would be teaching dog to sit before we put down the bowl of food. HOW we teach it and what our goal is (duration of sitting) can make a huge difference. The end result of dog sitting and waiting is not important as much as how does dog feel while experiencing that.
Gradually elevating level of difficulty (bowl going towards ground) with less valuable food at first (dogs will tell us if it is of high or low value for them), non competitive environment (no other pets, children nearby) and reading your dog’s body language should be foundations. Only when your dog can sit without any frustration for few second our goal should be met.

But as I said we sometimes take it too literary so some people ask of dog to sit in front of their bowl for minutes, even 10 minutes – now that is going towards cruelty. Why? It is not natural or healthy for dog to look at his food (especially when very hungry) and not being allowed to eat it. It has nothing to do with training or teaching him a lesson. It is about exhibiting our power over a resource which is not necessary. Dogs will NOT respect us MORE if we ask of them to sit like that. They will be frustrated and confused.
Goal of teaching control is to make everyone’s life easier, to heave structure and clear communication. That is it.

Same goes for other behaviors like teaching sit, stay, go to mat etc…
What if the surface is not comfortable for dog, what if he is tired, or is in puberty and concentration is low, what if it a puppy that NEEDS to play and explore world and is having trouble being still for longer period – list is long…
We should put more sense in what, why and for how long we ask our dogs to perform something. And see if they are ready for it or not yet – and than adjust our approach to their level of capability.

If we need them to do something for longer periods, and reasons are important because of OUR lifestyle, than we should put even more effort in trying to prove our dog that it is such a lovely thing to do, even though he might not be on board as much.
There will be many situations like that; sometimes it is hard in real life to balance wants and needs of both us and our dog. But in that case we should do our best to get them on board…not just expect that they have to.

Basically, we should be careful in drawing the line between setting boundaries in productive way and over controlling  animals in a way that is not natural or is frustrating to them. They will always tell us when we have crossed it, it is up to us to listen and help them do what we want. We should be reasonable in our requests.


Other Blogs in English language

* Please excuse my English, it is not my primary language.

Jelena Kallay – Vagabond Positive Animal Communication
Dip. Animal Behavior Technology, Dip. ABT – CASI
Karen Pryor Academy Dog Trainer Professional Program, KPA – CTP

Učenje šteneta da obavi nuždu na primjereno mjesto

Tekst sam pisala za svoju kolumnu na portalu –  12.03.2015

Lokvica na podu ili tepihu – često izvor našeg stresa i „svađe“ sa štenetom. No može li štene razumjeti da obaviti nuždu u našem domu nije primjereno i da je ono krivo?
Ne može. Ono samo obavlja prirodnu potrebu nad kojom čak nema fizičku kontrolu do dvanaest tjedna starosti, nakon čega im se čak do šest mjeseci starosti postepeno produljuje mogućnost „držanja“ mokraće.
Radi toga važno je da psića izvodimo jako često, pogotovo dok je mlađi, na nama primjereno mjesto za eliminaciju te ga za to nagrađujemo.

U idealnim uvjetima i okvirno rečeno, psića trebamo odvesti da obavi nuždu barem šest do osam puta do četiri mjeseci starosti, četiri do šest puta do šest mjeseci, te poslije šest mjeseci tri do četiri puta. To znači da se za odgoj psića trebamo dobro organizirati i pripremiti. Oboružati se sa strpljenjem i dobrom voljom. 🙂
Mjesto može biti dio doma koji oblažemo psećim pelenama (ako psića još ne vodimo vani), naš vrt/dvorište ako ga imamo, te naravno izvan našeg doma gdje treba što prije dobiti priliku početi vršiti nuždu.
Psića trebamo obilato nagrađivati dok obavlja nuždu kako bi ga potaknuli da to obavlja na primjerenom mjestu. Trebamo raditi puno prevencije kako ne bi eliminirao tamo gdje ne želimo, te ga nikako ne bi smjeli kažnjavati ako mu se ipak dogodi.

Prevenciju radimo tako da pazimo da psić bez našeg nadzora ne boravi u prostorijama gdje ne želimo da obavi nuždu. Dok je s nama nadziremo njegovo ponašanje te ako nam se pričini da bi mogao obaviti nuždu nježno ga primimo i odvedemo na primjereno mjesto.
Psići najčešće obavljaju nuždu nakon spavanja, jela, te za vrijeme ili odmah poslije igre.
Najčešće počnu malo njuškati pod i okretati se (pogotovo za veliku nuždu). No vremenom uz promatranje ponašanja trebali bi znati prepoznati njegove znakove.
Prevencija također znači redovito izvoditi psa na primjereno mjesto kako bi imao priliku obaviti što treba, najbolje u slična doba.

Prevencija je ključna da bi psić lakše i brže naučio gdje se isplati ići na wc. Ako će mu se prečesto dešavati da obavi tamo gdje nama nije primjereno (zapamtimo da je to njemu jednako kao svako drugo mjesto) biti će mu prirodno to i tamo raditi. Učenje će tada možda dulje trajati. Naglasak treba biti i na tome da mu stvarno dovoljno često damo priliku da obavi tamo gdje želimo.

Nagrađivanje je važno jer psi vole ponavljati radnje koje im donose ugodu. Osim što je samo vršenje nužde ugodno, kada za to još dobiju keksiće i naš veseli Bravoooo rado će ponavljati tu radnju. Važno je da nagrada bude velika – da se jako razveselimo i poželjno je koristiti malo finije poslastice. Također tako će psići na pozitivan način povezati obavljanje nužde s mjestom i okolinom gdje ih nagrađujemo (primjerice trava pod šapama ili livada).
Za vrijeme same nužde dobro je govoriti neku riječ (kao Piškiti ili Kakati) koju ćemo kasnije koristiti kao poticaj da se obavi nužda. Zbog pariranja riječi (za vrijeme radnje) s nagradom , psić će ubrzo povezati da je super ići obaviti nuždu kada čuje tu riječ jer tada slijedi Velika Fešta. 🙂

Ako uhvatite psa na djelu, nemojte vikati ili ga naglo zgrabiti i trčati nervozno vani. Važno je da ostanete smireni, nježno podignete psa i odnesete na primjereno mjesto te potičete da nastavi. Ako obavi, opet obilato nagradite.  Ako ćete ga grubo prekinuti pas se može vas početi plašiti (kroz negativnu asocijaciju) i prestati općenito vršiti nuždu kraj vas, možda se čak i skrivati od vas kada osjeti potrebu za nuždom.

images (1)
Jednako vrijedi ako naiđete na zloglasnu lokvicu ili smeđu hrpicu na neprimjerenom mjestu (nama je neprimjereno, za psa je samo mjesto gdje se zatekao ili gdje je pronašao stari miris koji nismo dobro očistili.) Psi ne znaju da su krivi kako se uporno vjeruje, već reagiraju sa skrivanjem ili „pokunjenim“ izrazom tijela jer su naučili da slijedi nešto negativno kada se pojavimo i ugledamo lokvicu na podu. Kažnjavanje pogotovo ne vrijedi retrogradno jer psi žive u sadašnjosti i ne mogu povezati našu ljutnju sa samom radnjom obavljanja nužde koja se dešavala prije par minuta ili sati. Samo mogu povezati da kada vide da se mrštimo, grčimo mišiće, povisujemo ton da slijedi nešto negativno i naravno pokušat će to izbjeći i tada nama izgledaju KRIVI.
O kažnjavanju i posljedicama sam više pisala u drugim Blogovima i člancima.

Guranje njuškice u mokraću je okrutno, neprirodno za psa i nažalost neće ništa naučiti osim daće kada se koji put popiški doživjeti užasnu nelagodu i pitanje je s čime će sve to povezati. Najčešće s nama, a ne time da ne smije tamo piškiti kako mi to mislimo. Psi uče na drugačiji način, i ne možemo očekivati da razumiju naš koncept: to nije lijepo, to mi se ne sviđa – već samo rade ono što je prirodno, ugodno i korisno a ostalo izbjegavaju.

Sjetite se psići ovise o nama a u toj dobi pogotovo, baš kao male bebe. Na nama je da ih naučimo gdje se isplati ići na wc. Kroz ljutnju i svađu sa psićem samo ćete rezultirati njegovim nepovjerenjem prema vama, te ćete narušiti odnos koji tek počinjete graditi.
Dobra organizacija, pažnja nad ponašanjem psića, upornost i strpljenje će se isplatiti. Probajte se sjetiti ako ujutro ugazite u lokvicu – mi smo odgovorni a oni su maleni, tek uče o životu, te ovise o nama i našoj pomoći. 🙂


Pseća šetnja i njuškanje

Pseća šetnja i njuškanje

Članak je izašao i u mojoj kolumni na portalu

Svi znamo da je psa važno prošetati, i to više puta dnevno. Osim toga često imamo određenu predodžbu kako šetnja treba izgledati no naš ljubimac se s time ne bi baš uvijek složio.

Šetnja je razdoblje gdje psi najviše mogu iskazati svoje prirodno ponašanje.  Za psa kao vrstu je izuzetno važno istraživati okolinu i njuškati. Naravno imamo i onaj uglavnom manji broj pasa koji nije toliko oduševljen šetnjom, no i oni vole pronjuškati okolinu.
Kakva će biti šetnja određuje pas, odnosno trebao bi to moći. Na njegove želje utječe njegova dob, karakter, prijašnja iskustva, okolina, vrijeme, trenutno raspoloženje, zdravlje; dok na tijek šetnje utječemo najčešće (ponekad na njegovu žalost) – mi.

Nekoć se vjerovalo i savjetovalo da pas ne smije njuškati već da mora konstantno hodati nama uz nogu (naravno, to ne znači da nas pas treba potezati već da ima neku skobodu kretanja).
No pas ima svoje viđenje svijeta tako i šetnje. Mi jesmo i trebamo biti važni, no tako da nas pas rado bira i želi boraviti pokraj nas. Da bi pas to rado napravio trebamo ga učiti da smo mi vrjedniji od svih drugih vrijednosti vani, a to nije lagano, jer se natječemo s prirodom.
No osim veze s nama, psu je svakako važno kretati se i istraživati.
Psi velikim dijelom istražuju s nosom kako bi „pročitali“ što se dešava u njihovoj okolini. Tako dobivaju cijeli niz važnih informacija. Koliko im je važno nešto pročitati ovisit će i o pasmini te o spolu psa. Primjerice,  lovačkim pasminama i mužjacima su neke informacije na visokoj listi važnosti.

Što se dešava ako psu ne omogućimo „pročitati novine“? Najčešće dolazi do frustracije, ali i do nesigurnosti jer nemaju priliku saznati što se dešava u okolini. Kod plahih pasa to je posebno važno, omogućiti im njuškanje da znaju što se sve zbiva oko njih. Da znaju na čemu su.
S druge strane,  ako pak plahi pas ne želi uopće njuškati to nam je znak da je u strahu.
Jednom kada takav pas počne njuškati u šetnji to je za nas dobar znak. To znači da se dovoljno opustio da isključi (odnosne ne uključi)  obrambeni mehanizam (bježim ili se branim) i da kreće u istraživanje i „čitanje“ okoline.

Što to sve znači za nas? Da trebamo izbrisati naučeno i prihvatiti da naš pas bolje zna od nas što mu odgovara i da trebamo to poštovati. Tada će pas doći doma zadovoljan i ispunjen a ne isfrustriran. Za psa je njuškanje i mentalna stimulacija te će se prije i umoriti.
Za nas to također znači da nam se ništa strašno neće dogoditi ako ostanemo na jednom mjestu pa čak i par minuta dok naš pas ne zadovolji svoje potrebe istraživanja.
Naravno da je kretanje važno, no jednako je važno i omogućiti mu da bude pas, da radi ono što je za njegovu vrstu važno. Osim što im često ne damo da njuškaju, isto tako određujemo tempo šetnje i rutu. Pitanje je odgovara li to sve našem psu. Pogledavajmo češće prema njima dok ih šećemo, svašta nam poručuju.

Ako naš pas nije raspoložen za druženje sa psima već radije njuška to je normalno, dapače prirodno je. Psi su si zanimljivi dok odrastaju, generalno govoreći kasnije im interakcija sa psima nije toliko važna (osim prijateljstva s nekim psima).
Također ako vaš pas stane na svakom uglu, i to je normalno. Ako ne dođe na prvi poziv jer se zanio s njuškanjem i  to je normalno, te se ne trebamo odmah frustrirati i ljutiti. Samo mu je ta informacija od velike vrijednosti.
Općenito se prečesto ljutimo i zabranjujemo psima radnje koje su za njih jako važne. Naravno da trebamo paziti na sigurnost psa i nećemo dopustiti da pas radi sve što poželi jer bi vjerojatno netko nastradao. No trebamo im omogućiti što prirodnije ponašanje što je više moguće u okvirima okolnosti.

Ako se pas nije puno kretao i više je njuškao možete nadoknadili kretanje na druge načine. Možete produljiti trajanje šetnje tako da izbalansirate omjer kretanja i njuškanja, možete bacati štap/igračku ako to voli (s tim nije dobro pretjerivati), dogovoriti šetnju s prijateljem s kojim će malo protrčati, ideja je puno. No važno je dozvoliti i ukomponirati njihovu želju za istraživanjem. Da, to će ponekad značiti i promjenu rute i smjera kretanja.

Ako je vaš ljubimac pak previše okupiran s njuškanjem pa teško ili uopće ne  dolazi na poziv, ne miče se smjesta više od par minuta ili će rado odlutati za mirisom tada trebate kroz trening i rad doći do toga da uspijete dobiti pseću pažnju unatoč tomu.
Za početak kao pomagalo možete koristiti dugi radni povodnik, nositi poslastice koje su visoke vrijednosti za psa, te učiti psa signal s kojim čete ga na pozitivan način moči „odlijepiti“ od mirisa. Nagraditi za to i ići dalje. Tako psa preusmjeravate i smanjujte šansu za frustracijom. Takvim psima svakako treba omogućiti i njuškanje no važno je  imati i ponašanje pod kontrolom.
Naravno treba paziti na sigurnost psa, pogotovo kod pasa koji vole jesti sve što vide. Njih ćete pojačano nadzirati i puštati da njuškaju dalje od smeća i na preglednim prostorima.

Znači sljedeći put kada Floki zakopa nos negdje, udahnite duboko i dajte mu priliku da sudjeluje u kvartovskim zbivanjima.

I love you so much but I will punish you…

I love you so much but I will punish you…

It is still so common that it blows my mind. I used to do the same, do not get me wrong. I am crossover person (not trainer, I have started my education as animal trainer and behaviour consultant only in establishments that use and promote positive reinforcement and force free methods). But I used to use punishment as form of communication with my first dog ( I wish I could go back in time, but I cannot).

Laska & me - she trusts me more
My Laska & me

I used to be one of those people who truly did love my dog soooo much and thought of her as my best friend, but did use punishment when I though that she misbehaved (now I know that she was just being a dog, no more no less). I though that it has to be done that way, how else would she learn that she was bad?
I was told that by others, plus I was a kid when I got her.

I guess I did not think that it was contradictory.
But IT IS, on so many levels.

So now when I know why punishment does not work and what are negative consequences, I wonder how is it possible that we truly DO love animals that we share our lives with but we do not have a problem of inflicting them pain and communicate though intimidations. By We I mean a big chunk of the human race.
Is it cultural; are we influenced by the ways we were brought up; is it lack of empathy, and lack of understanding?
I guess combination off all – but most of all it is lack of proper education.

People do as they where told by previous generations  – it has always been done that way. Period. 
They do not question: BUT WHY do I have to hit, yell or talk in a threatening tone to my dog when he comes to me 10 seconds later that I wanted him to come.
What do I really communicate to my dog when I do that?
Do I want my dog to be afraid of me? Is that the relationship that I strive to have?
Most of the people would than say: “NO. I LOVE my pet; I do not want him/her to be afraid of me!”

And proof that so many people in fact do not truly want to punish I get from my clients. After we have first consultation that is mostly talk about behavior, learning, motivation and such, so many of them say: “Wow what a relief, I though I had to punish my dog but did not really want to and would always feel bad about it.”
Same goes for me, If I knew than what I know now, I am sure that I would act differently towards her. Thankfully she taught me so much through our relationship and I stopped it quite soon, but still I feel bad.
I wrote about her in one of my previous Blogs:

That is because in general people get information on how to raise their pet through wrong sources. In my country things are also not regulated and everyone has an opinion about animal training. Nobody questions the source but just believes everything they were told – it does not matter who that person is. He must know – he has a dog/cat/horse etc.

Than we have TV shows that promote “quick fix intimidation energy psssst kick in the ribs methods” that magically work (yes on TV – it is a SHOW). And online you can find absolutely everything and than people of course get even more confused. Than they try ALL OF IT on their poor pet. And at the end give up.
Which mostly does not end up with happy ending for both parties…

So Punishment in the name of love (I love my pet so I have to discipline (punish so that he knows better) her/him) has no logical base – because punishment will NEVER be expression of love.
Love heals, makes us feeling blissful and content, it creates very strong bonds.
Punishment creates wounds (mental and physical), it makes us feel stressed, dissatisfied, it lowers self esteem and it breaks bonds.
Same goes for our pets.

So please think twice before you use punishment as a form of communication with your pet – because NO he/she will not respect and love you for that, on the contrary. He might LISTEN to you – but on what cost.
I always tell my clients – I do not care if your pet listens to you, I care about how does he/she feels while doing it. That is completely different story.
Results are important but accent should be on how we are getting there.

Unless it is your goal to have him/her fear you, but that you should question your motives in having a pet.

And of course that not all forms of punishment will everyone perceive as punishment. I am talking about most common forms of punishment – those that result in pain and fear either emotionally or physically.
And is love enough? Sometimes, yes it can be 🙂 But in raising a different specie we also should know as much as we can about it, and use that knowledge together with empathy, patience and love to achieve our goals.
While our main goal should be striving to develop  a peaceful and mutually understanding relationship based on cooperation, respect and love. And yes it is also best formula for true leadership.

Love this graph, it shows what is necessary for flourishing, which is important in my opinion for every being:

Other Blogs in English language

* Please excuse my English, it is not my primary language.

Jelena Kallay – Vagabond Positive Animal Communication
Dip. Animal Behavior Technology, Dip. ABT – CASI
Karen Pryor Academy Dog Trainer Professional Program, KPA – CTP

Living/working with fearful dog

Living/working with fearful dog

My first dog was afraid of loud noise and traffic. When I got her I was still a kid (twelve years old). My idea of having a dog was – the two us will go everywhere together sharing everyday moments and growing up together.
I never thought that because of my dog I would know every bush, green path and quiet streets in my town. I also did not know that I would NEVER walk around the city with her (take her with me everywhere).
Was I disappointed and sometimes frustrated – yes, for sure. Did that affect my life style – absolutely! But also it taught me to be more understanding, have more empathy and to think of ways to make her as comfortable as possible.

Laska as pup :)
Laska as pup 🙂

I did not know what I know today (I professionally mostly work with fearful/reactive dogs). If I did I could have helped her so much more. But I had good instincts and I respected her. I learned to pay attention to her body expressions and to react in time.
That resulted in adjusting our walks to her needs, avoiding times when garbage truck would go through my street (they would get her over threshold – she would tremble like crazy) and choosing least busy time of the day If we HAD TO walk through the city (like go to the vet).  I would walk quickly (follow her pace), if she would stop and refuse to walk I would crouch and tried to comfort her and encourage her to walk on.

Through time I noticed that she started to trust me more and I could get her out of more difficult situation quicker and easier. Also when she was scared she started to turn to ME, which she never used to do. She would just start running if she would spook of sudden noise…like black curtain dropped in front of her eyes and off she goes…
Thankfully I did not listen to the myths that are still present – that I should not comfort my dog in hard times. I am sure she was thankful too 🙂 She realized that I am on her side, that I will protect her and that she is not alone in her fear.

Laska & me
Laska & me

When I rescued my second dog one of the reasons I decided to adopt her was the fact that she was not afraid of noise or anything really. I really wanted to be able to take my dog everywhere with me (yes, I was bit selfish).
I was in shock! I could not believe that my dog IS NOT FEARFUL? I was so used to it. I could walk with her anywhere and every sound that I expected will scare her, she did not even notice. I was amazed, I kept expecting her to react but she would just happily walk along.
Than I realized how much living with my Laska affected my behaviour and how much it affected my perception (noticing anything that might spook her, looking for ways out etc).

Laska & me - she trusts me more
Laska & me – she trusted me more 🙂

Nowadays when I talk to my clients I notice the same – it becomes a lifestyle for them and they are making best possible effort to help their dogs. However, unfortunately not all of them, some are just angry and cannot have much understanding for their dog’s behaviour. Which I can understand to some extends because it is not easy, is exhausting sometimes, frustrating and disappointing. But – that being is our responsibility; we have chosen to bring him/her into our lives. We should accept them as they are and we should have understanding for their story. Our job is to help them live/cope in scary and mostly human world, and try to prove that that life can be good and safe.

My second dog Vida & me
My second dog Vida & me

To work with fearful dogs from my experience – it means sometimes working with people who are reluctant to change their lifestyle, have not much patience, are exhausted from their own problems in life, have no stamina to deal with their dogs issues, think my methods require to much work or do not want to give any prescriptions /medications to their dogs (some dogs really do need such help).
It is even harder if dog exhibits reactive behavior because of the fear, which makes situation even more serious. I have to talk even more about consequences of not working on these issues, and make sure that environmental management is their priority.


For me, that means investing lots of energy in lifting them up, trying to think of ways to make their coexistence easier, explain what stress does to their dogs, talk through examples that will support my work methods, emphasize how consistency and persistency are crucial, explain that changing associations and emotion does not happen over night, and be very supportive in general.  It also includes explaining how our behaviour also affects the dogs behaviour. Because of which we should make sure that we are stable and happy around our dogs, there is no room for getting angry or frustrated. I tell them: act if you have to, breathe deeply, eat some ice cream to get into better mood if you have to– help your self because it will also help your dog, and your relationship.

Further more it means adjusting my work as dog changes, try to read the dog all the time, try to at least not stress the dog with my presence (if he/she fears people) and stay in tune with science and knowledge regarding animal training/behavior (in much more broad sense) to make sure that I have latest info.
And most importantly – I should not judge, should be understanding, helpful, resourceful and patient. 

Reward is when they tell me or when I see some changes for the better. I always remind my clients – small shifts in behavior towards our goals in fearful dogs are big victories that should be celebrated!! And as the dog becomes more confident, trusts us more, and is happier in general – we actually feel the same.
Because we are on this journey together. And just as any journey it has obstacles, sometimes bigger sometimes smaller and we can learn a lot along the way…it is up to us how we will perceive some situation and how we will approach it…
They need us, and we should be here for them 🙂

Would I go through my experience with Laska again? YES! She was/is my best friend, my soul mate and she taught me so much.
Living with fearful dogs is not easy. lets be realistic, but knowing that we CAN provide a life that can be safe for them is worth every problem that we can encounter. Their love and affection when they realize that is priceless.

Laska & me in her old age
Laska & me in her old age

Other Blogs in English language

* Please excuse my English, it is not my primary language.

Jelena Kallay – Vagabond Positive Animal Communication
Dip. Animal Behavior Technology, Dip. ABT – CASI
Karen Pryor Academy Dog Trainer Professional Program, KPA – CTP

Opening the animal’s mind

Opening the animal’s mind

We all learn differently, yes similar but not the same. So many things affect that – our character, health, age, motivation, connection with teacher, subject matter, learning history, etc. Same can be applied to other animals. Because of that, when working with animals we should think outside of the box, get creative and find ways to help them understand what we want from them.

For some animals it is not about motivation, or how clear we are. It is about how much “open“ their minds are. By “open” I refer to THEIR ability to think outside of the box and get creative in how to guess what we want from them. It can be enhanced through new and different learning opportunities that will make new brain connections.  That also includes their body awareness – being more aware of how their motion (movement) affects communication with us and the environment.
For some animals it is very natural and they make connections very quickly. While some animals need our help for such new connections to be made.


It can be of great benefit for all animals, especially those that have very high energy and have trouble to “quiet their mind”, so they just romp around sometimes mindlessly. When we present animals the opportunity to think differently it can in the long run help them harness their self control.
That also applies to fearful animals because most probably they never or rarely had an experience and opportunity to “open their mind”,  since most of the time their body was in state of flight or fight and there was no space for learning. Same goes for reactive dogs.
Different learning experiences can help them think on different levels which will give them much needed confidence.
All mentioned cases also have disturbed body chemistry that affects learning abilities, so “opening their minds” can assist in balancing that out. That is because we ask their reason to become stronger than their emotions.
It is also great for puppies; it is great way to prepare them for the world.

IMG_7594Picture of high energy dog that had fear aggression issues towards people.
I tough him also some tricks that gave him confidence and occupied his mind in a different way.

Marker training is great way to help animals create “new paths” in their brain. Shaping is one of the best ways to do so. More experience animal has in learning through shaping it will become more and more aware of some subtle things they are doing that might get them the reward. Also puzzle games, scent work, agility type exercises, body awareness exercises, and having different life experience in general – that all helps.
In addition, as in all learning experiences there should be adequate learning environment,  learning should be done at appropriate pace and it should be fun! 🙂
When animal gets stuck in the learning process that is where such “brain and body training” is very useful, it will create a new platform where learning can be continued.

3757_514926431853849_1980912102_nPicture from one of my puppy classes.
I did with them combination of body awareness and learning new life skills (this puppy was a rescue pup).

Frustration is main potential obstacle. In order for animal to use mind differently we should know when to stop asking for that. There is a thin line between being curious and willing when brain encounters something new and just not getting it. This means that we should be very careful in how to motivate animal to keep her/him interested, in the same time slowly push them further but be careful not to lose them and make them frustrated. That is why it is called the art of training. Therefore, we should be able to read the animal’s body language well and also be able to discipline ourselves not to go over board or make also ourselves frustrated.

Such mind opening experience takes time, for animal and for us – in finding the best way how to open them and how to balance it all. If done correctly it will enrich their life, boost their confidence, and enhance our connection and relationship.


Previous Blog: The Power of Cues

* Please excuse my English, it is not my primary language. 

Jelena Kallay – Vagabond Positive Animal Communication
Dip. Animal Behavior Technology, Dip. ABT – CASI
Karen Pryor Academy Dog Trainer Professional Program, KPA – CTP

The Power of Signals

The Power of Signals

When I think about animal training for me it is a always looking at the whole picture. Not just that one thing we want to teach that particular animal. Of course, our goal should be clear and manageable for the animal, us and the environment where training will occur. However, for working with pets it is crucial to think about how the behavior will be implemented in everyday life. Most importantly how will that animal feel about the whole thing?

Emotions are “power machines“  that drive as and other animals to feel whole scope of feelings and it will affect how we behave. There are so many things that will evoke emotions and consequently effect what we do. It will (simply put) depend on what was paired and what was consequence. For example a song that was playing while we were dancing with our first love.  Closeness and romantic environment will evoke all sort of positive and pleasant emotions. So in years to come that song will most probably evoke some pleasant memories and emotions within us even though we are not longer together with that person and we are not dancing.
Our pets learn in the same way – they pair situations, smells, sounds with what is happening in that moment. As a code it gets filed in the database of things we have experienced.
For my clients to better understand what we want to achieve in training I like to give examples.
So I talk about things I like, but most people can relate to. So I tell them:  “if someone says to me Chocolate or Pizza I will instantly feel good and happy while thinking about them, even though at that moment I am not seeing, smelling or eating them. It is the word that has power over me because in my past it was paired so many times with positive consequence – eating chocolate or pizza. So now the word itself has effect on my body state“.
In the same manner we can think about signals that we use. They should elicit pleasant feelings in the animal’s body so that animal happily and willingly does the behavior.
It is a journey, it does not happened over night and it should be planned well to work efficiently.

First we should pair signal with something really pleasant for that animal.  After we see the shine in the animal’s eyes after we say that signal– we know we are on good way. Reward can be variable in type of reinforcement (not only food for example) but always pleasant for animal. Next step is introducing variable schedule of reinforcement (not always rewarding but doing it in enough ratio to keep animal interested and willing to participate). After a while, consequently the signal itself will become very powerful because we have invested lots of value in it. The signal itself will elicit happy (pleasant) feelings, and we will not have to reward the animal any more for that behavior. The signal becomes the reward.
However, for behavior (and the power of signal) to be maintained we should occasionally reward it, especially in hard circumstances.

For fearful dogs such positive power of signal can help them feel better in scary situation. Of course that is not enough! But it can help because “happy hormones” should kick in when animal hears/sees that signal. It might help balance the chemistry and help animal in that scary situation.
Another positive consequence is the fact that it enhances our bond with the animal. We are the source of that signal– so it is cool to hang out around us.
Also, for fearful dogs bond with us is very important for them to feel safer. We should show our dogs that we are here for them, signals are only one part of that of course, one way of communicating with them. So we can also use signals to have a positive communication.

So think about how you use your signals and how much have you invested. It should not be only about getting the behavior, but about thinking of how does animal feel when the signal is given.
Though for the end:  think also about how will animal feel if our signal predict something negative for that animal and remember that we are the source of that.


* Please excuse my English, it is not my primary language. 

Jelena Kallay – Vagabond Positive Animal Communication
Dip. Animal Behavior Technology, Dip. ABT – CASI
Karen Pryor Academy Dog Trainer Professional Program, KPA – CTP

Promjene u ponašanju naših ljubimaca

Promjene u ponašanju naših ljubimaca

Članak je objavljen i u mojoj kolumni na portalu

Kao i na nas, svašta može utjecati na promjenu u ponašanju naših ljubimaca. Najčešći je uzrok promjena okolnosti. Te promjene mogu varirati u intenzitetu i u trajanju. Čim primijetite neku promjenu, pogotovo ako vam ne odgovara, prvo se zapitajte što se općenito promijenilo. Ljubimci će promjenu u ponašanju iskazati različito, ovisno o samoj životinji kao i o samoj okolnosti.
Neke okolnosti mogu izazvati stres kod ljubimca (razlozi su mnogobrojni) te se ponašanje može sve aktivnije i pojačano iskazivati ili se životinja može početi povlačiti u sebe.

Mi to možemo smatrati dobrim ili lošim za nas, no ljubimcima u takvim situacijama nije lagano i ne osjećaju se ugodno. Dakle, ako ste primijetili da vaš ljubimac mijenja ponašanje i da mu više nije ugodno, probajte shvatiti kakva se okolnost promijenila, te ju probajte ukloniti, promijeniti ili pomoći ljubimcu da je bolje prihvati.
Životinje najčešće ne prihvaćaju dobro promjene u svojem ritmu i okruženju, pa biste trebali bilo kakve promjene provoditi postepeno. Promjene u okolnostima su razne. Ponekad i najmanja promjena, kao premještanje namještaja, može izazvati promjenu u ponašanju, pogotovo ako to mijenja i ljubimčev raspored ili prostor gdje spava, jede, boravi i slično.


Da nabrojim još neke okolnosti: promjene u povećanju/smanjenju broja ukućana (uključujući i druge ljubimce), preseljenje, buka/vika, manje ili više naše pažnje i slično. Na ponašanje utječu i promjene koje utječu na tijelo životinje, kao, hladnoća/vrućina, prehrana, hormonalne promjene, udobnost i slično.
Promjene u našem ponašanju također utječu na njihovo ponašanje. Imajući to na umu, možemo svojem ljubimcu pomoći da se ugodnije osjećaju u nekoj stresnoj situaciji, ili ga možemo potaknuti da se mirnije ponaša ako se radi o velikom uzbuđenju. Naš govor tijela i ton glasa imaju velik utjecaj.
Također, mijenjajući svoje ponašanje prema ljubimcu, možemo situaciju pogoršati i time narušiti naš odnos. Ponekad se trebamo preispitati i uvidjeti da smo sami uzrok promjene u ponašanju svojeg ljubimaca. Naravno, promjena može biti i pozitivna, ona može pozitivno utjecati na ponašanje našeg ljubimca koje onda smatramo dobrodošlim.
Nadalje, dob psa uveliko utječe na promjene u ponašanju, kao kod ulaska u pubertet, prelaska u zrelu dob, te iz zrele u stariju. Najveće promjene će se najčešće dogoditi pri ulasku u pubertet gdje hormoni izražajnije utječu na ponašanje (link na članak o Pubertetu). Svaka dob zahtijeva drugačije okolnosti, pa biste ih trebali mijenjati i prilagođavati, kako biste ljubimcu olakšali i pomogli mu da se nosi s promjenama.

Ako naš ljubimac osjeća neku bol ili ima problema sa zdravljem, ono će vrlo vjerojatno utjecati na promjenu u ponašanju, te je najčešće promjena nagla. Zna se dogoditi da takvo novo ponašanje pripisujemo karakteru, no najprije treba provjeriti da je životinja zdrava i da se dobro fizički osjeća.


Dakle, razne okolnosti utječu na promjene u ponašanju, na nama je da ih otkrijemo, ako treba prilagodimo, promijenimo i pomognemo ljubimcu da ih prebrodi. Pogotovo ako smo i sami uzrok tih promjena.

Mi možemo svjesno i namjerno prilagođavati okolinu kako bismo utjecali na ponašanje našeg ljubimca. Time mu pomažemo da se što ugodnije i prirodnije osjeća, te automatski radimo prevenciju potencijalnih problema uzrokovanim neželjenim promjenama u ponašanju.


Šetnja kao trening

Šetnja kao trening

Članak je objavljen i u mojoj kolumni na portalu

Svaka šetnja može biti i trening, odnosno prilika za rad sa psom – to vrijeme ionako posvećujete svojem psu pa zašto ga ne biste maksimalno iskoristili? Šetnja bi trebala biti aktivna, što znači da naša pažnja treba biti usmjerena na psa – time imamo priliku na vrijeme uočiti razna pseća ponašanja koja nam govore je li psu dosadno, osjeća li se ugodno (drugi psi, djeca), je li mu vruće/hladno, je li umoran, kakve namjere ima (putem psećega govora tijela) i slično.


Ako smo u šetnji pasivni i ne obraćamo pozornost na psa, nećemo na vrijeme uočiti je li pas primijetio mačku preko ceste, dijete, psa s kojim se ne slaže, smeće na cesti, staklo na koje može nagaziti i slično. Nećemo primijetiti možda ni to da šetnja našem psu ne pruža zadovoljstvo, a ona bi trebala biti vrijeme posvećeno psu – prilika za to da pas bude pas i da uživa u prirodi. Također tako učimo psa da nismo vani važni, jer ga ili ignoriramo ili ga odvlačimo od stvari koje ga zabavljaju.

Ako pas vani ima neki veći problem (reaktivnost na druge pse, strahovi, i dr.), uz pomoć stručnjaka za ponašanje pasa, u svakoj šetnji možete usput i raditi na problemu. Pogotovo tada vaša šetnja treba biti aktivna, pozornost treba stalno biti na psu i njegovom ponašanju, kako biste mogli reagirati na vrijeme i na pravilan način. Također, naprimjer, ako je naš pas plah i nije mu vani ugodno, neprimjećivanje znakova može pogoršati situaciju. Tada se trebamo posebno potruditi da pas stvara vani pozitivne asocijacije, te bi u početku naše šetnje trebale biti kraće. Kod kuće tada psu pružamo dovoljno mentalne aktivnosti, uz više igre, da nadoknadimo šetnju.
 Dakle, svaku šetnju možemo iskoristiti i učiti svojega psa nešto novo, pogotovo ako pas radi neke stvari koje mi smatramo neprimjerenima. To ne znači da ćete sa psom trenirati cijelo vrijeme, dapače, trening treba trajati kraće, no tijekom šetnje ga treba povremeno ponavljati. U suprotnom pas neće imati priliku njuškati, šetati, trčati ili se igrati u svojem tempu i na svoj način. Treba pronaći balans, kako biste razvijali odnos i radili sa psom, no s druge strane pustili psa da se mentalno odmori ili/i

I igra sa psom tijekom šetnje može biti oblik treninga. Naprimjer, dok psu bacamo štap, možemo ga učiti da štap pusti, da sjedne, da čeka, da donese… Naravno, treba koristiti pozitivne metode kako u psu igra ne bi izazvala frustraciju, umjesto da mu pruža zadovoljstvo. Tako pas uči samokontrolu, uči nešto novo, umara se mentalno, te razvijamo pozitivan odnos kroz igru.stock-footage-dog-having-fun-and-fetching-a-stick-in-the-park

Zato u šetnji zaboravite na mobitel i na druge stvari koje vam odvlače pozornost, uživajte i igrajte se sa svojim psom, nađite balans između toga da se pas slobodno kreće i da nešto radite s njim, naučite ga da se i vani isplati obraćati pozornost na vas, da ste vi izvor svega najvažnijeg. Tada će pas rado surađivati s vama i za vrijeme šetnje. Tako ćete imati i veću kontrolu nad potencijalno opasnim situacijama te lakše spriječiti da dođe do ozljeda ili još gore.
Igra je važan element odgoja pasa

Igra je važan element odgoja pasa

Članak je objavljen i u mojoj kolumni na portalu

Igra je važan dio odrastanja jer kroz igru učimo i pripremamo se za život. Sve što naučimo na zabavan način lakše i brže ćemo usvojiti. Jednako vrijedi i za naše ljubimce.
No nije svaka igra primjerena, niti se psi žele i trebaju igrati na jednak način tokom cijelog života.

download (1)

Svaki pas imat će svoj stil igre i preferenciju čime se želi igrati, te koliko mu je ugodno u igri s drugim psima ili sa nama.  To će se također mijenjati kako pas raste. Na to će utjecati karakter psa, trenutačna dob te iskustva koja je dobio igrajući se.

Pas će sam izabrati s kojim se igračkama više voli igrati, no i mi možemo pomoći u tome da povećamo vrijednost igračaka. Možemo ih primjerice puniti hranom (dispenzeri hrane). Dobro je igračke i rotirati, kako psu ne bi sve igračke stalno bile na raspolaganju te mu tako i brzo dosadile.
Sa psom se možemo i mi igrati, te kroz svaku igru i interakciju možemo ujedno psa i učiti neke signale, kao donesi, pusti, uzmi, čekaj i slično. Tako će pas rado učiti jer će biti motiviran, te će mu nagrada biti igra s nama.


Igra s drugim psima je cijela tema za sebe, no najvažnije je naglasiti da nije svaka igra primjerena niti čini dobro psima. Da bi igra bila takva da psi u njoj uživaju, nesto uče i zabavljaju se, ona treba biti balansirana. Što znači da će oba psa na jednak način funkcionirati u igri, prekidajući radnju ukoliko je jedan pas prešao granicu, a drugi pas mu je to pokazao. A granica se lako prijeđe, te odjednom igra može prerasti u nelagodu, što može rezultirati svađom, ozljedama i trumama.

Zato je važno da znamo čitati pseći govor tijela, te kada vidimo da je nekom psu nelagodno u igri, da ih na nježan način razdvojimo i presumjerimo njihovu pažnju na nešto drugo ili se udaljimo. Nipošto nije dobro igru grubo prekidati jer to psi mogu povezati jedan s drugim, te se negativna asocijacija na drugog psa moze povećati ili tek nastati.

Ako imamo psa koji se boji drugih pasa, tada je još važnije da pas susreće samo stabilne i prijateljski raspoložene pse kako bi učio od njih da druženje sa psima može biti ugodno i korisno (zajedničko istraživanje, učenje itd…) Psu koji osjeća nelagodu prema drugim psima nećemo pomoći ako ga forsiramo da se druži sa svim psima, dapače, to može ozbiljno pogoršati situaciju.


Kako odrastaju, psi pokazuju sve manji interes za igrom (općenito govoreći, tu i karakter psa igra ulogu), te to trebamo poštovati. To svakako vrijedi za igru sa drugim psima, prirodno je da pas gubi interes i da bira drugačije načine zabave ili odmora.

Dakle, potrudite se dobro upoznati svojega psa, saznajte kakve igračke voli i  imajte razumijevanja za to da će mu se možda preferencija igre mijenjati kako će odrastati. Nemojte ga forsirati da se druži s drugim psima ukoliko on to više (ili uopće) ne želi jer kao i mi, naš pas ima svoj stil i način zabave, te ga prisiljavanje na igru sigurno neće opustiti niti mu pomoći.

S druge strane, ako imate psa koji se izrazito voli igrati, to mu svakako trebate omogućiti. U suprotnom pas iz dosade i zbog viška energije može početi raditi stvari koje nama nisu primjerene te možemo narušiti odnos sa psom. A to sve može rezultirati i većim problemima u ponašanju (destruktivnost i slično).

Psi s problemom u ponašanju

Psi s problemom u ponašanju

Članak je objavljen i u mojoj kolumni na portalu, pod nazivom: Psi se nesmiju kažnjavati!

Što su zapravo problemi u ponašanju? Možemo ih u grubo dijeliti na ponašanja koji smetaju nas ili okolinu a za psa su prirodna ili nagrađivna (u psećim očima), te na ponašanja uzrokovana okolinom (ponekad i genetski) koja utječu na kvalitetu života psa (kao strahovi).

Ako se radi o prvome trebamo uzeti u obzir činjenicu da psi nikada ništa ne rade bez razloga i da će uvijek ponavljati one radnje koje su im donijele ugodu ili korist.  Ponekad osjećaj ugode dolazi iz samonagrađivanja , a to je kada pas osjeti ugodu bez obzira sviđa li nam se ta radnja ili ne. Primjerice za pse su radnje kao žvakanje/trganje ili kopanje važne kao vrsti (ponekad i pasmini) dok nama nikako ne odgovara ako pas žvače naše cipele ili kopa rupe u vrtu. Jednako vrijedi za lajanje, lutanje, valjanje u crkotinu i ostale psima drage (važne) radnje.

U takvim slučajevima potrebno  je kao prvo imati razumijevanje da je to za psa prirodno i stvarno važno te da ne razumije koncept – ti to ne smiješ već da gleda da li mu to nešto donosi ili ne. Kako bi psa odučili (ili još bolje prevenirali) od takvih radnji tada ga trebamo učiti alternativnom ponašanju koje je nama primjereno a za psa izvedivo i također ugodno. To znači da ćemo tim radnjama dizati vrijednost kako bi ih pas rado ponavljao i gubio interes za nama neželjene radnje.

Ako psa kažnjavamo, samo ćemo sa psom narušiti odnos jer je njemu ne shvatljivo zašto dobiva negativne posljedice za njemu prirodne i važne radnje. Možda ćemo ih uspiti prekinuti u tome no oni će ih i dalje htjeti raditi. Možda ćemo nanijeti tako jaku negativnu posljedicu da se neće usuditi no tada će u psu rasti velika frustracija i na neki način će ju iskazati, najvjerojatnije kroz novo nama nepoželjno ponašanje. Za pomoć oko odgoja psa možemo potražiti  stručnu osobu koja će nas naučiti kako psi uče, kako ih motivirati i kako pravilno pristupiti samom radu (odgoju i učenju).
Ako je pas razvio problem u ponašanju jer je doživio neku nelagodu, strah, traumu tada tome trebamo pristupiti ozbiljno i trebamo se potruditi pomoći našem psu da to prebrodi. Ako je pas reaktivan prema drugim psima, ljudima, životinjama trebamo saznati uzrok tome i shvatiti da najvjerojatnije takvo ponašanje također izvorno kreče iz nekog straha i da opet treba našu pomoć. Pomoći mu možemo i sami kroz našu potporu i razumijevanje, no u takvim situacijama svakako je poželjno potražiti stručnu pomoć osobe educirane za rješavanje problema u ponašanju.  U suprotnom uz svakakve savjete koje kruže po internetu, televiziji, raznim medijima i psećim parkovima možemo još više pogoršati već ozbiljnu situaciju.

Nastajanje i razvijanje problema u ponašanju možemoi i trebali bi prevenirati.  Na tome treba raditi i prije nego pas uđe u naš život a svakako čim dođe. To znači potrebno je saznati što više o psećoj vrsti, njihovoj komunikaciji, razvojnim fazama i potrebama, kako psa pravilno odgajati te sve to prilagoditi i znati primijeniti na svojem psu koji ima opet svoj karakter i temperament.
Često nismo ni svjesni da kroz pogrešno shvaćanje onog što nam pas poručuje ili ne shvaćanja kako pas poima svijet, sami utječemo na razvijanje problema u ponašanju. Radi toga je ključno znati što više o tome kako psi funkcioniraju i vide svijet. Samim time ćemo se manje frustrirati i ljutiti na njih te ćemo ga bolje razumjeti.. Naša je odgovornost pomoći našem psu kako bi se što lakše uklopio u ljudski način života, te mu trebamo olakšati život ako ima ozbiljniji problem u ponašanju.

Stres, kao i kod nas, negativno djeluje na funkcioniranje psa u svakodnevici te može narušiti i njegovo zdravlje. U takvim slučajevima treba psu pomoći na razne načine da se taj level stresa smanji i omogućiti mu što lakše funkcioniranje. To je process koji traje, i nije ga dobro požurivati I očekivati da će se promijeniti preko noći. Također, trebamo prihvatiti da takav pas treba našu potporu na svakodnevnoj bazi i u svakom trenutku dok ne dođemo do nekog cilja. Koliko god to trajalo.
Najgore što možemo napraviti je ići kažnjavati takvo ponašanje ili se ljutiti na psa. Tada mu oduzimamo mogućnost izražavanja dubokih osjećaja i možemo nanijeti još veću štetu. Psi općenito ovise o nama, a kada imaju još k tome i neki problem tada nas trebaju još i više.

Kako pripremiti psa na dolazak bebe

Ovaj članak je objavljen u mojoj kolumni na portalu

Dolazak bebe donijeti će promjene u naš život, a to vrijedi i za naše ljubimce – osobito za pse i mace koji žive s nama u kućanstvu. Na takve stvari dobro je misliti unaprijed i postepeno pripremati ljubimce na promjene koje slijede.

Važno je dobro se pripremiti i potruditi oko toga da naše ljubimce pripremimo i naviknemo na promjene. Za mace vrijede slična pravila, no ovdje ću se fokusirati na pse. Neki psi promjene u svojoj rutini ne podnose baš najbolje i zbog njih znaju razviti probleme u ponašanju. Primjerice, ako je buduća mama češće vodila psa u šetnju ili u neka određena doba dana, ona to najvjerojatnije jedan period neće moći izvoditi pa će ulogu preuzeti neko drugi u obitelji. Isto vrijedi i za druge stvari vezane za brigu oko psa, kao što su davanje obroka i briga o higijeni.

Upravo zbog toga, potrebno je i dobro da postepeno i drugi počnu preuzimati obaveze od buduće majke, i to na što sličniji način. Kako njezina trudnoća bude napredovala, tako će joj biti teže obavljati neke stvari pa je svaka pomoć ionako nužna i važna. Osim postepenog pristupa, dobro je koristiti i puno pohvala kao i nagrađivanja poslasticama od strane drugih ukućana kako bi pas tu promjenu što lakše podnio. Dakle, pokušajte zamisliti kako će život izgledati kada dođe beba, kako bi već stekli nove rutine ili priviknuli psa na nove stvari prije nego se to stvarno dogodi.

Osim dnevne brige o psu, moguće je da će mu se promijeniti i način života unutar doma. Primjerice, ovisno o dotadašnjim navikama, možda ćemo htjeti da pas spava na nekom drugom mjestu i da koji put ne boravi u pojedinim prostorijama. Shvatite da je to za psa potencijalno stresno, osobito ako je naučio stalno biti u vašem društvu kada ste kod kuče. Također, važno je o određenim stvarima razmišljati unaprijed i kada dijete malo poraste. To uglavnom vrijedi za one pse kojima nije lagodno kraj djece općenito ili kraj naše bebe. Dijete će biti bučno pa će se kretati sve brže, hvatati i bacati stvari i slično. Nije neobično da se neki psi plaše beba ili/i male djece, i to iz različitih razloga. No, to je opširna tema koju ću ostaviti za neki drugi put.

Dakle, dobro je psa privikavati da može ostajati sam u nekom prostoru bez obzira na to bili mi u kući ili ne. To ne treba nužno biti druga prostorija, no možda ćete htjeti pregraditi dio sobe sa „vratašcima za djecu (baby gate)“ ili nekim drugim namještajem. Možda ćete htjeti samo da pas na signal Mjesto ili Odmori leži mirno na svojem krevetiću. Što god odlučili i napravili, važno je da ta odluka nije nagla za psa i da ju dobro prihvaća. To znači da ćemo početi to vježbati sa psom postepeno, u početku kratko i uz puno pozitivnih asocijacija. Dobro je psu ponuditi neku interaktivnu igračku koja se puni s hranom ili pseću žvakalicu kako bi imao neku mentalnu stimulaciju i lakše stvorio pozitivnu asocijaciju na novu okolnost. Izuzetno je važno i da je pas dobio i dovoljno fizičkog kretanja prije nego počnemo očekivati da negdje mirno leži i odmara se.


Ako vaš pas ima neke probleme u ponašanju ili nemamo pod kontrolom njegovo ponašanje (primjerice, skakanje po ljudima) bilo bi dobro da se s time pozabavimo još na početku trudnoće jer nije dobro da pas skače po trudnici. Usto, možda će više ljudi dolaziti u goste kako bi vidjeli bebu pa je dobro da imamo ponašanje psa pod kontrolom i u takvim okolnostima. Zbog toga trebamo razmišljati unaprijed i paziti da se pas u svemu što će slijediti osjeća ugodno, pa ako nije naviknuo na goste trebamo ga lagano i na to privikavati.

Nekoliko dana prije nego što beba stigne u vaš dom, bilo bi dobro donositi doma bebinu odjeću koju je nosila i davati psu da ponjuši. Pričati dotle sa psom s toplim glasom kako bi počeo stvarati pozitivnu asocijaciju na miris bebe. Možete i snimiti zvukove koja beba proizvodi (uključujući plač) pa puštati psu (u početku što tiše) dok mu dajete poslastice. Tako će ju i lakše prihvatiti i neće mu biti potpuno strana. Osim toga, preporučljivo je unaprijed pokazati psu dječju nosiljku u kojoj ćete donijeti bebu jer psima neki novi (pogotovo veći) predmeti znaju biti čudni i čak potencijalno strašni. Iz istog razloga, dobro je psa unaprijed postepeno privikavati i na dječja kolica pa kad dođe red i na to da su psu već poznata.


Ako te dane dok su mama i beba još u bolnici nitko od ukućana nema vremena baviti se sa psom jer svi žele biti što više u bolnici, tada bi trebalo angažirati nekog od povjerenja i nekog koga pas jako dobro prihvaća da se dođe poigrati sa psom i prošetati ga. Ako mislite da je tako najbolje za vas i za psa zbog potencijalne strke prvih nekoliko dana, pas može ostati kod nekoga na čuvanju. No, to je dobro samo ako to psu nije stres, dakle, odaberite poznato mjesto gdje pas voli boraviti. U suprotnom bi pas kada se vrati mogao biti nervozan i frustriran i mogao bi razviti probleme u ponašanju. To svakako želite izbjeći – ne samo zbog bebe, već općenito.

Neke promjene su neminovne i zato je važno da svoje ljubimce što bolje pripremimo. Razmislite unaprijed dobro o svemu i dajte im priliku da se prilagode što lakše kako bi, u konačnici, i vama bilo lakše.

Uspoređivanje pasa

Uspoređivanje pasa

Svaki pas je individua – ima svoju povijest, priču, osobnost… i radi toga ga nema potrebe uspoređivati s drugim psima. U suprotnom često dođe do razočarenja s naše strane jer ili imamo neka očekivanja kako bi htjeli da se naš pas ponaša ili ga uspoređujemo s prijašnjim psom (psima).

Kada se odlučimo dovesti psa u svoj život, htjeli mi to ili ne zamišljamo si idealnog psa za naš životni stil. Ponekad pročitamo “opis ponašanja” neke pasmine pa nam se čini da bi se takav pas odlično uklopio u našu obitelj. Ponekad odabiremo psa po izgledu pa ne uzimamo neke druge stvari u obzir a trebali bi, no i tada imamo neku predodžbu kako bi htjeli da se pas ponaša.

No sama pasmina psa nije garancija da će se pas ponašati kako je opisano u standardu. Svaki pas je drugačiji. Puno toga utječe na ponašanje psa, a svakako njegova osobnost. To je jasno vidljivo u svakom leglu, znači imamo pse koji dijele iste roditelje, iste uvijete rasta i pristupa no svaki će psić biti drugačijeg ponašanja. Pasmina daje psima predispoziciju za određena ponašanja no znači ne garantira da će se pas ponašati kako je opisano u standardu pasmine.

Zato se često zna dogoditi da ljudi dovedu u svoj dom psa iste pasmine kao sto je bio njihov prijašnji ljubimac i onda ga uspoređuju. Ili će se razočarati u sadašnjeg psa ili u onog prijašnjeg, no najčešće primjećuju i naglašavaju razlike u ponašanju tih pasa. Ako se radi o sadašnjem psu, ljudi se znaju razočarati do te mjere da zna doći do ozbiljnog narušavanja odnosa prema psu.
three Siberian husky puppy dog
S druge strane i ako ne gledamo pasminu, ipak imamo neka očekivanja. Najčešće želimo psa koji je doma miran, vani aktivan, voli ljude i pse, stabilan je i nema strahove, ostaje sam doma bez problema, nije izbirljiv kod jela, ne uništava ništa kod kuće, sluša nas bez da smo nužno trebali išta raditi s njim, ne laje osim kada nas treba čuvati, ne linja se puno ili uopće, voli plivati i kupati se, voziti u autu, zdrav je. To su najčešća očekivanja 🙂  Naravno tu sad ima varijacija na temu no uglavnom neke želje/očekivanja imamo.

Ponekad se dogodi da takav pas ušeta u naš život, no zna se dogoditi i suprotno.
Tu nastaju problemi – jer uspoređujemo psa s našom idejom nama idealnog psa. I ljutimo se ponekad na psa što nije takav….
Naravno da to nužno ne radimo svjesno. Znamo da to nije pravedno, no nekada si ne možemo pomoći…

dog- scared

Nije lagano odgajati psa, rješavati njegove probleme u ponašanju ako se razviju ili ga iznova umarati a njemu nikad dosta i slično.
No oni nisu za to krivi, niti odgovorni. Oni uvijek trebaju našu pomoć.

Korak prvi – prihvatiti psa takav kakav je.
Nadalje, kroz pravilan i zdrav odnos/odgoj učiti psa da radi nama poželjne stvari pod uvjetom da je to realno izvedivo za tog psa. Primjerice nije realno ni pravedno učiti i tražiti od psa da stalno mirno leži ako je to tip psa koji ima „petardu u stražnjici“ i puca od energije. Takvom psu prvo trebamo pružiti priliku da barem izbaci dio te energije a onda ga učiti i da je odmaranje fora. Ili nije realno i pravedno očekivati da će pas sam riješiti strahove ili probleme u ponašanju (nešto od toga je i nasljedno).

Znači neke kompromise treba raditi i uložiti trud u odnos. Također trebamo promijeniti odnosno prilagoditi naša očekivanja, primjerice nije pravedno očekivati od mirnog psa da bude super aktivan ili da voli one aktivnosti koje mi mislimo da bi mu bile fora (jer smo zamišljali psa koji će trčati s nama ili će skakati za frizbijem).
Kada promijenimo ili zaboravimo na očekivanja tada ćemo lakše vidjeti i one divne strane našeg psa. Dok ćemo ono sto je drugačije od našeg očekivanja lakše prihvatiti ili ćemo pomoći psu da to promijeni ako je moguće.

Svaki pas je jedinstven i u tome treba uživati. Predivno je otkrivati tko je on/ona i naći zajednički jezik kako bi mogli uživati u zajedničkom odnosu. Ponekad to nije lagano. Ali je potrebno ako ne želimo imati narušen odnos sa svojim ljubimcem kojeg smo doveli u svoj život s nekim razlogom. Da imamo društvo, prijatelja, još jednog člana obitelji….
Pustimo ih da pokažu sve svoje boje, no učimo ih naravno i pravilima ponašanja no pri tome budimo i obzirni prema mogućnostima svojeg psa (kako uči, koje je dobi, što ga motivira i slično).


Zato ih nije potrebno uspoređivati sa susjedovim psom koji savršeno hoda uz nogu ili iste sekunde dolazi na poziv, koji se ne valja u blatu ili ne skače po ljudima. Naš pas je takav kakav je, a djelomično je takav i zbog našeg ponašanja (premalo truda oko odgoja ili nagrađivanja stvari koje su nam nekada „fora“ i nekada ne i slično) i možda mu je teže ili ne moguće raditi neke stvari koje očekujemo.
Zato im pomozimo i budimo realni u očekivanjima unutar okvira karaktera našeg psa.
Samo je jedan ON ili ONA 🙂


Napredak u radu

Napredak u radu

Ako želimo nešto psa (životinju) podučiti ili promijeniti emociju i asocijaciju na nešto ili nekoga, tada trebamo i pratiti napredak u našem radu. Potrebno je odrediti neki krajnji cilj prema kojemu ćemo težiti.
Cilj treba biti što realniji, no i fleksibilan jer ipak radimo sa živim bićem i puno faktora mogu utjecati na to koliko čemu se cilju približiti. I to je u redu. Cilj je tu da nam pomogne da ostanemo na putu, da nas motivira i da nama bude jasnije što zapravo želimo postići.

Možemo put zamisliti kao početnu točku (Start) i krajnju točku (Cilj), a između te dvije točke uzlazne stepenice.
Ako si postavimo mali broj stepenica one će biti sve strmije (pogotovo što je cilj veći odnosno viši) te će nam biti teže doći do cilja iako nam se put možda čini kraći. No ako imamo puno stepenica sa nižim gazištem, lakše i brže ćemo ih prelaziti i nećemo se mučiti na prijelazu na sljedeću stepenicu. Što znači da je dobro zadatak (put) rasporediti na što više sitnih zadataka (stepenica).

Sjetimo se, učenje bi trebalo biti zabavno tada će se brže i lakše primiti. Također emociju ili asocijaciju nećemo promijeniti uspješno ako brzamo i ne poštujemo neke stvari.
Na svakoj stepenici postavljamo si i „mini cilj“ koji odgovara levelu na kojem se nalazimo. Kada smo taj cilj uspješno savladali tek tada krećemo na sljedeću stepenicu i gdje nas čeka novi „mini cilj“. Ako se na sljedećoj stepenici mučimo i previše je teško vraćamo se na stepenicu prije. Ili tu sljedeću stepenicu podijelimo u više manjih ciljeva. Opet, lakše ćemo napredovati ako nam to uvjeti omogućuju.

Dok smo na određenoj stepenici na one daljnje ne obraćamo pažnju, za njih ćemo koristiti puno prevencije, kako pas (životinja) ne bi vježbao nama nepoželjna ponašanja i kako ne bi pojačavao nelagodu odnosno negativnu emociju/asocijaciju ako je o tome riječ.
Koncentriramo se na dosadašnji put i najviše na stepenicu na kojoj jesmo. Pazimo da je zadatak realan i lako izvediv, da je motivator dobar i da pas (životinja) stvarno uči ono što smo planirali.

Može se dogoditi da kako se penjemo po stepenicama da zaboravimo kako je izgledala početna točka i da naša očekivanja previše orijentiramo prema krajnjem cilju. Tada se znamo razočarati u naš rad i misliti da ne napredujemo jer nam se čini da smo dugo na nekoj stepenici i da se čak koji put i vraćamo unazad.
No kada bi pogledali kako je sve izgledalo na samom početku tada bi vidjeli da smo zapravo uspješni i sa dobrom motivacijom bi išli dalje.

dog stair
Napredak možemo i mjeriti pa vidjeti grafički kako nam ide. Normalno je da napredak koji put izgleda kao val, može izgledati kao da idemo u nazad (periodično se spušta). No taj val je uzlazan i kada se odmaknemo jasno je da ipak napredujemo. Na samo učenje utječe veliki broj faktora, nešto sam o tome pisala u ovom Blogu: Zato je uvijek važno gledati cijelu sliku i uzeti u obzir sve što je dovelo do tog trenutka, kako se ne bi frustrirali i da bi lakše donijeli odluke vezano za daljni rad.

Ako posustamo ili se frustriamo, razočaramo i naši ljubimci će to osjetiti, tek tada ćemo usporiti daljini rad. Strpljenje, te znanje što i zašto nešto radimo, su ključni. U teškim zadacima i ciljevima i najmanji napredci su velika stvar, toga trebamo biti svjesni.
U napredak trebamo ulagati, što više uložimo kvalitetnije ćemo stići do cilja. Jer nije samo cilj važan, već i kako smo došli do njega. Treba uzeti i u obzir što je pas (životinja) stvarno naučio na tom putu ka cilju, i kako se pritom osjećao.
Na putu k cilju trebamo vjerovati da ćemo uspjeti, biti optimistični i takav stav prenijeti i na našeg ljubimca.
Što znači da trebamo i sebe motivirati, a za to trebamo opet imati dobre uvjete za rad. Sve je povezano i o svemu tomu ovise i rezultati.

I jednom kada se približimo cilju ili čak i dođemo do krajnjeg cilja (što neće uvijek biti slučaj), tada trebamo znati da tu priči nije kraj.
U naučeno treba nastaviti ulagati i održavati ga. Nije dovoljno očekivati, trebamo životinji biti podrška, jer oni ovise o nama u toliko toga, tako i u ovome. Oni trebaju naše razumijevanje i našu pomoć, pogotovo ako se radi o nekom problemu u ponašanju.


Izbor riječi u radu i odnosu sa životinjama

Izbor riječi u radu i odnosu sa životinjama

Živimo u dobu promjena što se tiče odnosa i rada sa životinjama. Vjerujem da su promjene takve da je sve veći naglasak na tome kako se životinja osjeća i kako postići što jasniju i pozitivniju komunikaciju. Da bi tome doprinijeli trebamo početi mijenjati i terminologiju koja se koristi. To nije od krucijalne važnosti, no jedan je dio velikog puzzla kojeg trebamo slagati kada se radi o našem odnosu s drugim bićima – jer riječi imaju veliki utjecaj na nas ljude, na naše osjećaje i ponašanje.


Zato bi primjerice bilo dobro iz našeg vokabulara vezanim za rad sa životinjama izbaciti riječ Dresura, jer ona implicira da se radi o nekoj zvijeri koja nema emocije i koju trebamo ukrotiti, pokoriti. Jer to se zapravo radilo i smatralo primjerenim već dulje vrijeme.
No u današnje doba znamo koliko su životinje osjećajna i osjetilna bića i da ih ne bi smjeli tjerati kroz razne oblike zastrašivanja da rade ono što mi želimo (kod pasa koristeći razne ogrlice koje nanose bol, fizičke korekcije koje nanose nelagodu itd.; kod konja bičevi, korbači, jake žvale, žvale općenito itd.). Kako bi mijenjali svijest javnosti o toj problematici (jer se takve stvari još uvijek znaju koristiti u radu sa životinjama), želimo mijenjati i riječi koje vežemo uz sam rad/život sa životinjama.
Nastavno tome počeli smo govoriti Trening umjesto Dresura, što je bolje jer implicira da životinju nešto učimo (kao i što koristimo riječ trening u sportu). Što znači da smo uvidjeli da oni imaju odličnu sposobnost učenja i da ih kroz trening možemo navesti/podučiti da rade određene radnje bez fizičke prisile. No ono ne obuhvaća to da mi neminovno dok ih treniramo podučavamo i druge stvari, osim nekih određenih vještina.
To kako i što ih treniramo utjecat će i na njihov svakodnevni život, i ne uključuje sve ostalo što se pritom dešava. Već sam pisala Blog o tome kako je primjerice svaka šetnja sa psom zapravo i trening, jer htjeli mi to ili ne, pas (životinja) će u svakoj interakciji s nama i s okolinom nešto zaključiti i naučiti, a često to niti ne primjećujemo. A to sve prate i njihove emocije. Takve stvari ne možemo razdvajati. Znači riječ trening ne obuhvaća cijelu sliku. Obuhvaća onaj tehnički dio gdje životinju podučavamo određenu radnju, no mi zapravo automatski radimo i puno više.

Nakon toga smo počeli koristiti riječ Školovanje jer ono ipak malo više obuhvaća od Treninga. Riječ implicira da psa kroz neki period nešto podučavamo i pripremamo za svakodnevicu. Što je bolje, no ni to potpuno ne obuhvaća cijelu sliku.

dog training

Ono što zapravo radimo od onog trenutka kada dovedemo životinju u svoj život – mi ju Odgajamo. Bilo da je to jako mlada životinja ili već starije dobi, mi ju CIJELO vrijeme odgajamo da se što bolje i lakše prilagodi našem ljudskom načinu života. 
Odgoj sve obuhvaća: od socijalizacije, prehrane, školovanja, pružanja fizičke i mentalne stimulacije, modificiranja okolnosti da se životinja što ugodnije osjeća (pogotovo vrijedi za one s problemom u ponašanju), brige o zdravlju i gradnji odnosa koji bi se trebao bazirati na međusobnom razumijevanju, poštovanju i suradnji.
Jednako tako trebamo mijenjati terminologiju vezanu za to kako komuniciramo s njima. Primjerice ne bi trebali govoriti riječi kao Naredba jer riječ implicira da životinja mora raditi to što želimo bez pogovora i bez obzira na sve. Što je apsolutno nemoguće, nepravedno i okrutno.
Životinje nisu naši robovi, nisu roboti, a niti su stvarno naše vlasništvo kako mi to često gledamo. Oni su živa bića koji ovise o nama i našoj volji (često ne svojevoljno), najčešće nas ne razumiju jer nismo jednaka vrsta, i odlično nas toleriraju iako bi nam mogli nanijeti veliku fizičku štetu.

Baš zato što smo ih mi odlučili dovesti u naš život tu leži i naša velika odgovornost. Zato im nećemo naređivati već ćemo se potruditi naučiti što više o toj životinjskoj vrsti (o njihovoj komunikaciji, motivaciji, emocijama, o karakteru jedinke itd..) i na njima što razumljiviji način davati im Signale – što bi mi voljeli da oni naprave u datom trenutku.
Znači signalizirati im. Signale koristimo unutar odgoja kao jedan od oblika komunikacije.
Životinje jako dobro čitaju naš govor tijela i kemijske promjene u nama pa trebamo i tu biti odgovorni i svjesni da i tako s njima komuniciramo (i to su im signali), te se trebamo potruditi da to nikada nije za njih prijeteće. Kako što jasnije signalizirati životinji što želimo, o tome ću pisati u nekom drugom Blogu.
dog_cartoonTakođer bi trebali promijeniti riječ Vlasnik, jer implicira to što sam spomenula da su oni naše vlasništvo. Što svakako nisu. Jeli moguće posjedovati neko biće? Nije, jer ono zapravo pripada samo sebi (govorim o nečijoj volji). No mi imamo mogućnost upravljanja njegovim životom, što i radimo. To je velika stvar i treba tome pristupati s potpunim poštovanjem. 
Na engleskom ima odličan izraz koji se u zadnje vrijeme koristi a to je Guardian – netko tko se brine i čuva nekoga.
Naš ekvivalent bio bi recimo Skrbnik, iako u potpunosti ne objašnjava naš odnos sa životinjom.
Dogs-make-people-healthierVoljela bi da razmislite kako izbor riječi može nesvjesno utjecati na to kako nečemu/nekomu pristupamo (opčenito), i kako nam samo promjena u izboru riječi može pomoći da budemo što bolji skrbnici životinja za koje se brinemo. Jer zapravo to radimo – brinemo se o njima, odgajamo ih, školujemo, dijelimo svakodnevicu, komuniciramo i volimo.
Kroz promjenu nekih starih navika, stvorit ćemo nove – one koje su prihvatljivije za naš odnos s našim ljubimcima.

Obostrane frustracije

Obostrane frustracije

Kada dođe do toga da nas ponašanje naših ljubimaca frustrira, trebali bi znati da se slična stvar dešava i njima. Tu se zapravo radi o međusobnom ne razumijevanju. To najčesće vodi do razdora u odnosu i komunikaciji, gdje međusobno gubimo povjerenje i sve nam je teže postići ono što zapravo želimo.
Vrtimo se u krug, frustracija raste i najčešće obje strane odustaju od daljnje suradnje.

Da bi razriješili takvu situaciju i popravili odnos treba napraviti više stvari. Prvi potreban korak je odmaknuti se od situacije i pogledati cijelu sliku.
Više o tome sam pisala u ovom članku: Moj pas ne sluša.

To je izuzetno važno jer se uvijek radi o tome da postoji logičan razlog zašto nas ljubimac nešto radi ili ne radi, a mi to ne razumijemo ili ne vidimo. Najčešće ne poznajemo dovoljno na koji način oni uče i poimaju svijet, jer mi to gledamo i doživljavamo kroz ljudske oči. Što automatski dovodi do problema jer kao druga vrsta naravno da nismo jednaki, dok često od njih očekujemo da nas razumiju na ljudski način (najčesće nismo toga ni svjesni).

Odličan primjer toga bi bilo vikanje psu NE kada radi nešto sto ne želimo. Naravno da je nama jasno na sto točno mislimo, no našim ljubimcima je najčesće taj signal preopćenit, buni ih, sprječava ih da rade nešto što je njima od vrijednosti i dovodi ih do frustracije. Kroz takav pristup mi zapravo sami sebe prezentiramo kao nekog tko im nešto oduzima i nanosi negativnu posljedicu, te automatski narušavamo odnos.

Vise o tome sam pisala u članku: Floki, NE

Ono sto još dovodi do frustracije je da najčešće ne uzimamo u obzir da naši ljubimci rade ono što je za njih prirodno i važno (od vrijednosti). Primjerice kod pasa to bi bilo lajanje, kopanje, trganje/žvakanje, trčanje za nečim od vrijednosti, jedenje s poda i dr. Sve su to radnje koje su njima kao vrsti važni za preživljavanje i potpuno prirodni. Nas to najčesće smeta i ljutimo se na njih, dok to njima nije razumljivo i frustrira ih.

Naravno, to ne znači da ćemo ih pustiti da rade sve to nesmetano. To ne odgovara našem ljudskom načinu života a i često bi njihova sigurnost bila ugrožena. No ipak to moramo uzeti u obzir jer se inače borimo protiv prirode, a nije nam cilj svađati se našim ljubimcem i to oko nečega što oni ne razumiju da smiju ili ne smiju kako mi to poimamo.

Zato im trebamo omogućiti da one radnje koje njima jesu važne mogu raditi u kontroliranim uvjetima i na siguran način. Primjerice trebamo im omogućiti igračke koje mogu žvakati i trgati, umjesto da se ljutimo jer su nam izgrizli cipele i slično. Ako je primjerice žvakanje za psa kao vrstu važno (u početku zbog toga sto ih zubi “smetaju” jer rastu i namještaju se u čeljusti, a kasnije jer bi u prirodi morali trgati i dobro žvakati pronađenu hranu) jer je nužno za preživljavanje , tada je važno da im pronađemo alternativu i omogućimo da se prirodno ponašaju.

Ako ćemo ih u tome priječiti, nanositi negativne posljedice i slično, u njihovim očima ćemo sebi smanjiti vrijednost, povjerenje će se gubiti i odnos će se narušavati. Posljedično frustracija če i kod njih rasti jer se nemaju prilike ponašati na prirodan način.
To nikome nije u interesu.
Isto tako za one radnje koje su potencijalno opasne (pas ne dolazi na poziv, jede s poda itd..) na nama je da ih naučimo da radije izabiru radnje koje mi želimo da rade. To sve možemo postići kroz pozitivan pristup u radu, o tome sam više pisala u ovim člancima:
Što je to pozitivna komunikacija i Dobre strane treninga i pozitivne komunikacije.

Dakle, sjetite se za njih su neke radnje potpuno prirodne i od velike važnosti, znači natječemo se sa nečim velikim (prirodnim).  Ako ćemo na silu ili kroz ljutnju životinju natjerati da odustane od tog nečega, opet sebi smanjujemo vrijednost, a posljedično kod njih želja za tim nečim može samo rasti. Zašto? Jer je prirodno za tu vrstu da to želi i radi. zato bi umjesto sukoba i ljutnje, trebali učiti svojeg ljubimca da su one radnje koje mi želimo da rade jednako ili još vrjednije. Da li je lagano? Najčešće nije. No sve drugo nije zapravo pravedno i nećemo postići željeni rezultat – a to je da imamo odnos sa svojim ljubimcem koji je pun razumijevanja, povjerenja i koji funkcionira.


Postoje načini kako to postići, ako ne znate sami posavjetujte se s educiranim stručnjakom. No prije svega stanite, udahnite i sjetite se da je to druga vrsta, koja ipak drugačije uči, komunicira, poima svijet i ima drugačije (ne sve) interese od nas.
Dakle, nema se potrebe ljutiti na svojeg ljubimca zato što radi ono što je ze njega/nju potpuno prirodno.
U suprotnom, ono sto se također posljedično najčesće dogodi je da izgubimo međusobno povjerenje i razumijevanje.
To je ono s čime se najčesće susrećem u radu.

No čim uspostavimo novu vezu baziranu na svojevoljnoj suradnji, svari se mijenjaju. Kako ljudi promijene svoje ponašanje, mijenja se i ponašanje tog ljubimca. To naravno nije dovoljno, i dalje treba učiti ljubimca one radnje koje su nama poželjne, no sada su stvari drugačije. Ljubimac ima povjerenje i želi surađivati, želi sudjelovati. Ljudi su smireniji i sigurniji jer znaju kako pomoći svom ljubimcu, i frustracija se topi.

Da bi uspostavili vezu, odnos i komunikaciju s drugom vrstom, trebamo ju što bolje poznavati (prirodne navike/potrebe, način komunikacije, učenja itd.). Tada trebamo svoje ponašanje prilagoditi tome (da ne izgledamo prijeteće, da radimo s njima na njima razumljiv način itd.), primijetiti i uzeti u obzir individualnost jedinke i oboružati se sa strpljenjem.

U radu i odnosu sa našim ljubimcima nema mjesta frustraciji.

Naravno da će se pojavljivati, i to je normalno. No trebamo se potruditi mijenjati i prilagođavati situaciju i sebe tako da se frustracija topi i lagano nestaje.
Tada ćemo svi odahnuti – i mi i nasi ljubimci…

Uzgoj i izlozbe pasa

Uzgoj i izlozbe pasa

Zasto se osvrcem na uzgoj pasa? Zato jer i od tuda potjece puno nepotrebnih problema kod pasa koji bi se zaparavo lagano mogli ispraviti, odnosno ne bi trebali ni nastati.
Takoder i zato sto sam u mladoj dobi (od 15 do 18 god) i sama sudjelovala u tome, kao i izlozbama pasa –  a i sama u svemu tome grijesila.
Rano sam uvidjela i dobre, no uglavnom lose strane svega toga.

Booty1998 – tada sam izlagala (sisala, vjezbala za ring) tude pse na izlozbama, najvie Zlatne Retrivere, ovo je Booty (Ador) i bio je osvojio PRM

Problem koji se najcesce javlja je plahost kod pasa, koja se genetski moze prenijeti sa roditelja. Nadalje, najcesce stenci nisu socijalizirani (uopce ili pravilno)  u periodu kada je to potrebno; i dok su jos kod uzgajivaca. Takoder ih se ne priprema na svijet izvan uzgajivacnice. Zbog toga mogu imati dosta problema dok odrastaju.
Zbog istog je razloga (nepravilne ili nedostatne socijalizacije i lose pripreme za vanjski zivot) najvjerojatnije i kujica (mama) pocela biti plasljiva i razvila je strahove, osim ako to  isto nije nasljedila od roditelja.

Treci problem su genetski preneseni zdravstveni problemi koji takoder utjecu na ponasanje psa, no i svakako negativno utjecu na opcu kvalitetu pseceg zivota.
Tu zapravo mislim i na opcenito drzanje kuje, od njezine prehrane, ophodenja prema njoj (opcenito i dok je skotna), izgleda i lokacije kotilice (mirni i sigurni uvjeti, higijena), te sigurnost, higijena i prehrana samih stenaca. Jer sve to utjece na same stence, njihovo ponasanje i zdravlje.

img011Ovo je Buna, kcer od moje kujice Laske i njezini prvi stenci (u Austriji)

Te naposljetku i problem krivog “spajanja” psica sa svojom novom obitelji/ljudima – koji si medusobno ne odgovaraju. Za to je odgovoran sam uzgajivac, jer u ranoj se dobi moze vidjeti temperament svih psica, i po tome se lakse moze odluciti koji psic ce ici u koju obitelj, kojim ljudima.
Takoder, uzgajivaci bi trebali odgovoriti ljude od kupnje psa ukoliko procjene da ta obitelj/covjek nisu spremni i podobni brinuti se za tu pasminu ili psa opcenito.

Sve gore navedeno, najcesce se dovoljno ne pazi i ne radi. Naravno da ima i iznimaka.

img0771995 – stenci od moje Laske, bilo ih je devet 

Problem se stvara i u samim kinoloskim klubovima koji najcesce ne paze na temeperament pasa koji idu u uzgoj, na zdravlje, a niti ni to koliko si genetski odgovaraju psi cija parenja odobre (po pedigreu).
Kroz stroze odredbe koji psi mogu ici u uzgoj (stabilni i zdravi), uvelike bi se navedeni problemi smanjili. Osim toga trebalo bi stroze pregledavati uvjete u kojima neki uzgojni psi zive kao i gdje stenci odrastaju.

Izlozbe pasa su najcesce izuzetno stresne za pse i nazalost rijetko tko stvarno gleda koliko je njegovom psu tamo ugodno, a da ne govorim o predugim i nepotrebnim uredivanjama pseceg izgleda.
Previse puta sam vidjela plahe pse (koji se muce) kako idu u ring gdje ih se onda nateze i onda cak dobivaju titule!!
Tu odgovornost prebacujem na suce koji nazalost ne gledaju dovoljno temperament psa, nekad cak ni zdravlje (znali su primjerice titule dobivati psi sa potpuno krivim kutevima, linijama, i koji su se bojali toliko da bi puzali), jer se izgleda nazalost to sve svodi na to koliko je neka uzgajivacnica razvikana i tko je sa kim dobar. Opet, naravno ima i iznimaka.
Osim sto to nije pravedno i korektno opcenito, svakako ne ide u prilog takvim psima koji idu na izlozbe.

img084Laskine kceri na izlozbi u Austriji (mislim 1996)

Sa druge strane vidala sam pse koji ne pokazuju ni malo stresa u ringu, u buci, medu ljudima, psima. Veselo bi sudjelovali u svemu. To se moze postici i sa pozitivnim treningom, naravno ne ako je pas uzasno plah ili pokazuje agresivno ponasanje, tada takav pas uopce nebi smio ici ni na izlozbe niti u daljni uzgoj.
Za takve stabilne pse, izlozbe nisu losa stvar, naravno ako se pazi na to da pas ima mogucnost odmaka, odmora, da se moze prosetati, obaviti nuzdu i slicno…

Znaci to je jedan zacarani krug, gdje pas ide na izlozbe, dobije neke titule (koje nista ne garantiraju jer nisu uvijek realne, niti je to sve pravedno prema onim psima koji ih zasluzeno osvoje), kinoloski klub odobri parenje, stenci dobiju pedigree, i psici se prodaju nekim ljudima/obiteljima. I to sve bez neke pravilne kontrole na svim tim tockama.
I tu ulazim ja na scenu jer se najcesce dogodi to sto sam navela gore, da su se ljudi preracunali i da ih nitko nije upozorio sto tome psu stvarno treba na svakodnevnoj bazi (naravno nece samo pasminske karakteristike na to utjecati, vec i sam individulani karakter psa) ili je pas toliko bojazljiv te se najcesce uz krivi pristup to stanje pogorsava i pas pocinje pokazivati agresivno ponasanje u nekim situacijama.

Jesu li ti ljudi odogvorni? Ova prva kategorija je, jer su se i sami trebali bolje raspitati i dobro razmisliti o kakvom se psu realno i adekvatno mogu brinuti.
No ova druga kategorija nije, oni su vjerovali uzgajivacu da dobivaju stabilnog i veselog psica koji ce zivjeti sa njima i dijeliti njihovu svakodnevnicu.
Vjerujte mi, zivot sa plahim psom je izuzetno tezak. Kao prvo za samog psa jer na svakom uglu vidi “cudovise”, a i za same ljude koji moraju cijeli svoj zivot prilagoditi da bi svome psu pomogli da uspije nekako funkcionirati. Naravno da se oni trebaju brinuti o svojem psu kakav god on bio, no ako nisu svjesno isli kupiti psa koji se svega boji, onda to sve skupa nije pravedno.

img034Moja Laska, moja najveca ljubav…postala je dio mojeg zivota 1992 tada sam imala 13 godina –  bila je jako plaha, takva je dosla kod mene…nazalost tada nisam znala pravilno svemu pristupiti, i isla je na izlozbe i parila sam ju…neki stenci su ispali plahi i tada kao klinka od 16 god sam naucila da se to genetski prenosi, svi su govorili da pricam gluposti…

Kako sam rekla na pocetku, najveca odgovornost je na uzgajivacima i kinoloskim drustvima, a rjesenja nisu uopce teska i komplicirana.
Samo treba prijeci preko zarade, ega i uloziti u znanje o pravilnom uzgoju pasa, kao i u pravilnu skrb.
Srecom ima i takvih uzgajivaca (koje brinu o svemu ili barem vecini toga) no nazalost cini se da su u manjini jer pre cesto imam klijente ciji cistokrvni psi imaju neke probleme…
I naravno, nije to tako samo u Hrvatskoj…

Motivacija kod pasa

Motivacija kod pasa

Motivirati bi značilo potaknuti, pokrenuti, usmjeriti na način da netko svojevoljno i rado sudjeluje u nečemu ili radi nešto, no vrijedi i obrnuto. Možemo biti motivirani da nešto izbjegavamo i ne radimo. U svakom slučaju želja treba postojati. 


Svaka individua odlucuje sto je za nju motivirajuce. Motivacija se moze mijenjati kako se okolnosti mijenjaju, te to ovisi i o dobi, zdravstvenom i psihickom stanju, te novim spoznajama (iskustvima).
Sve to vrijedi i za nase ljubimce, sto znaci da nece svi psi imati jednake motivatore. Zato trebamo uzeti u obzir da ce se oni mijenjati i da ce motivacija biti jaca ili slabija u drugacijim okolnostima. Toga trebamo biti svjesni kada zelimo nesto nauciti svoga ljubimca, i trebamo znati da sve to utjece i na nas odnos s njima.

Psi ce ponavljati one radnje koje im nesto donose (ugodu ili micanje od nelagode). Sto je (za njih) veca vrijednost u pitanju, psi ce vise biti motivirani da do nje dodu. No ako je nesto bilo od vece vrijednosti u jednoj okolnosti, nece nuzno biti i u drugima. Primjerice, ako doma psa nagradujemo keksom, u okolnostima koje dobro poznaje i gdje je vise manje sve jednako svaki dan, pas ce htjeti sudjelovati u onom sto ga trazimo i rado ce uzeti keks kao nagradu.
No ako odemo vani, gdje ima puno vise izazova i uzbudenja, taj isti keks najvjerojatnije nece biti od dovoljno velike vrijednosti da psa motivira da sudjeluje u nasim signalima.
Za psa je sasvim prirodno da ide tamo gdje je veca vrijednost (osnova prezivljavanja), i to ce ga tada motivirati da ode od nas ili ce mu paznja biti na necem drugom.

Sto to znaci za nas?
Znaci da koristenjem adekvatnih motivatora mozemo pomoci psu da izabire nas kako bismo ga potaknuli (motivirali) da sudjeluje u nasim signalima uvijek i svugdje.
Prvo se trebamo potruditi saznati sto sve motivira nasega psa i trebali bismo znati prepoznati zasto neki motivator vise ne vrijedi. Na taj nacin cemo uciti psa da smo mi najcesce izvor njemu jako vaznih stvari te cemo lakse i postici to da pas svojevoljno sudjeluje u onom sto ga trazimo. Takoder cemo izbjeci i sprijeciti svoju frustraciju, koja moze narusiti odnos s nasim ljubimcem.

Motivator je za psa ono sto u danom trenutku najvise zeli, ono sto mu je vazno.
S obzirom na to da je to promjenjivo, trebamo to uzeti u obzir i znati prilagoditi motivator promijenjenoj okolnosti. Pas ce nam to i sam pokazati time zeli li sudjelovati u necemu ili ne zeli. Motivator je za psa ono što u danom trenutku najvise zeli, ono sto mu je važno/vrijedno. S obzirom na to da je to promjenjivo, trebamo to uzeti u obzir i znati prilagoditi motivator promijenjenoj okolnosti. Vrijedi i obrnuto, mozemo promijeniti okolnost kako bi motivator izgubio na vaznosti. Ovisi o cemu je rijec i sto zelimo postici.

Ukoliko zahtjevamo i prisiljavamo psa da ipak nesto radi i sudjeluje, on ce to mozda  i napraviti, no motivacija ce mu biti izbjegavanje nelagode, dok ce sam proces ucenja biti u drugom planu. Takoder, pas ce nauciti da taj signal i okolnost donose nelagodu te da je bolje to izbjegavati u buducnosti (odnosno kada se pas ponovno nade u istoj ili slicnoj okolnosti i cuje isti signal) te smo ga zapravo jos vise motivirali da ne zeli sudjelovati. A na taj nacin moze doci i do ozbiljnog narusavanja odnosa sa psom, kao i do ugriza (ako ne nas, tada drugog covjeka, psa, djeteta…)

S druge strane, ukoliko imamo adekvatan motivator, tada ce pas svojevoljno sudjelovati i process ucenja ce biti u prvom planu (aha, kada napravim x doci cu do y, a y mi je vazan – naravno pod uvjetom da je ono sto trazimo za psa njemu razumljivo i izvedivo).
Ako pas osjeca ugodu dok uci, ucenje ce ici lakse i brze, te ce postati dugotrajno (uz veca ponavljanja u pocetku te povremeno odrzavanje u buducnosti).
Sto bi znacilo, sto je pas vise motiviran, a pri tom je motivator za njega ugodan, to cemo lakse i brze postici ono sto zelimo.


Motivator moze biti i od prevelike vrijednosti, tada se pas ne moze fokusirati na ucenje, vec samo zeli doci do toga. U tome slucaju trebamo promijeniti motivator u onaj koji je malo slabije vrijednosti za psa.
Vratimo se na primjer keksa, recimo da smo u svojem domu i kao nagradu za nesto smo izvadili komadice sunke, a ona je za naseg psa od velike vrijednosti. On ce tada mozda biti toliko zaokupljen sunkom da necemo uspjeti skrenuti paznju na ono sto zelimo da radi kako bi bio nagraden. No ako pospremimo sunku i ponudimo keksic (pod uvjetom da ima neku vrijednost za psa), tada ce se pas moci lakse koncentrirati i imati paznju na ucenju.
Takoder cemo nauciti da je pas vise motiviran kada vidi i osjeti sunku, te cemo nju probati koristiti kao motivator u tezim okolnostima.
Motivacija je jako mocna stvar ako je razumijemo, odnosno uzimamo u obzir kada od nekoga nesto trazimo. Potrudite se upoznati svoga psa tako da gledate njegovo ponasnje u odnosu na razlicite motivatore (hrana, igra, drugi psi, njuskanje, odlazak od izvora stresa itd…) i u odnosu na razlicite okolnosti pa cete mu lakse znati pomoci da nauci nesto sto zelite, a i to ce biti od koristi i za izgradnju ljepseg i cvrsceg odnosa (jer pas svojevoljno sudjeluje i mi smo mu izvor neceg vaznog i vrijednog).
Motivacija je dosta kompleksna i velika tema, no zvijezda vodilja je uvijek ista: sto je motivator jaci (od velike vrijednosti za individuu), lakse i brze cemo doci do cilja.

Moj pas ne “sluša” !!

Moj pas ne “sluša” !!

Razni su razlozi koji mogu utjecati na to da pas ne napravi ono što od njega tražimo. Najčešće se mi tada ljutimo i frustriramo, naš pas to vidi i osjeti, te se šanse da nšsto napravi sve više smanjuju jer ne želi doživjeti negativnu posljedicu (a naučio je iz iskustva da takvo naše ponašanje rezultitra nečim nelagodnim) – da bi se mi tada jos više frustrirali i tako se cijela priča samo vrti u krug.

dogUmjesto toga, trebamo se zapitati zašto pas nešto nije napravio. No još prije toga trebamo razlikovati to da naš pas ne mora “poslušati” već on ono sto tražimo od njega treba htjeti napraviti (svojevoljno).

Zašto je to ključno?  Zato što ako gledamo na svojeg psa kao na biće kojim mi upravljamo i ono mora raditi ono sto mi želimo, i kada mi želimo, tada oduzimamo psu pravo na osjećaje i potrebe. Tada je to skoro pa robovlasnički odnos gdje smatramo da imamo pravo psu nešto narediti i zapovjediti. Gledamo na psa kao na “stroj koji mora nešto odraditi besprijekorno, a  u suprotnom je u kvaru”. Nije nam to lako čuti, no važno je taj dio osvijestiti.
No psi nisu niti naši robovi, niti roboti – oni su osjećajna bića s individualnim osobinama, te na njihovo učenje i ponašanje utječe cijeli niz faktora.

 Naravno da ponašanje našeg psa trebamo imati pod kontrolom, zbog njega samog, kao i okoline, no to se može i treba postići suradnjom i poštovanjem. Tada ne naređujemo i očekujemo bez razmišljanja, već podučavamo, dajemo signale i ako pas zapne, pomažemo mu da bude uspješan u onome što mi želimo od njega.

Dakle ako pas nije odgovorio na naš signal kako smo ga učili, tada treba prvo pogledati cijelu sliku. Cijeli niz stvari (okolnosti) je moglo utjecati na ponašanje našeg psa u tom trenutku.
Potrebno je provjeriti da li psa nešto boli, je li mu je prevruće ili hladno, je li žedan ili pregladan.  Treba uzeti u obzir i dob psa, pogotovo kada je pas u pubertetu te su mu koncentracija i pažnja puno slabiji. Ili kada je zov prirode izrazito jak, kao kada se radi o nagonu parenja. Psi koji imaju “zadatak” kao lovački psi primjerice će prirodno radije odabrati trag nego nas. Sve to može utjecati na smanjeni odaziv na naše signale.


Moguće je da psa nismo naučili psa da naš signal vrijedi svugdje i uvijek. Tada je na nama da pomognemo psu da to shvati, te se vraćamo učenju – radimo na signalu postepenije ako je potrebno (mali koraci) u različitim okolnostima (u početku lakšim) i koristimo odgovarajuću motivaciju.
Možda je baš u tome trenutku kada smo dali signal okolnost bila preteška, bilo je previše toga sto psu odvlači pažnju, a naš signal još nije dobio toliku vrijednost da situaciji može parirati. Možda je motivator bio preslab. A možda je pas samo umoran…

Moguće je da i mi nismo jasni u tome što želimo od psa, jer nije važno da li mi smatramo da je signal jasan, pitanje je kako to pas vidi. Zna nam se dogoditi da nismo ni svjesni da signal izgovaramo svaki puta drugačije ili je naš govor tijela drugačiji – to može zbuniti psa jer oni lako ne generaliziraju. Tada to trebamo osvijestiti i sjetiti se na koji način smo psa učili, te mu dati jasniji signal ili ga učiti da je signal općenitiji (drugačiji tonovi, položaji tijela, okolnost).
No mi znamo i dodatno zbuniti psa, npr. najčešće koristimo signal Dođi kada želimo da nam pas dođe, no koji put vičemo: Odi, ajde, brzo brzo, idemo, vičemo pseće ime ili samo mašemo rukom… Ako psa nismo učili da su sve te riječi isti signal, njemu je to naravno teško povezati. Eventualno uspije povezati s vremenom jer svi mi imamo određeni govor tijela koji tada najčešće koristimo pa nas pas može  “pročitati” preko toga.

Boxer Dog Wallpapers 1

Znači kada vam se dogodi da se pas “ogluši” na signal, pitajte se prvo zašto, što bi sve mogao biti uzrok. I nemojte odmah kriviti psa. Psi nikada ne rade nešto namjerno zato da bi nam napakostili. Oni rade ono sto im se isplati i donosi im ugodu i korist. Radimo to i mi sami, jer je to najprirodnija stvar (stvar preživljavanja).  Zato tu nema mjesta ljutnji, trebamo zaboraviti svoj ego i razmisliti: što mogu napraviti da pomognem svojem psu da jasnije shvati što želim od njega i da on to rado učini.

Tako čete sa psom razviti čvrst i pozitivan odnos, koji se temelji na razumijevanju i međusobnom poštovanju – odnos u kojem če pas rado sudjelovati.
Najčvršći i najljepši odnos sa psom imamo kada pas bira nas – ne zato što nas se boji i želi izbjeći negativne posljedice, već zato što smo mi izvor svega najboljeg – jer ga mi motiviramo, nagrađujemo, štitimo, brinemo se za njega i razumijemo ga.



Odgoj šteneta

Odgoj šteneta

Članak je objavljen i u mojoj kolumni na portalu

Prije nego što nabavite štene upitajte se jeste li doista spremni i odgajati ga.  Važno je znati da odgoj šteneta zahtijeva puno našeg truda, upornosti, strpljenja i razumijevanja, no ponajviše vremena.

Ako ste već imali psa, može se dogoditi da pamtite prijašnjeg psa kao već odraslog psa koji ima već svoje navike i ritam, koji je bio dobro usklađen s vašim. Moguće je i da ste zaboravili da je i on nekoć bio štene koje je često piškilo/kakalo, žvakalo sve što vidi i ludovalo po kući. Tada ste bili i sami mlađi pa su se obaveze oko brige možda činile lakšim ili ste imali drugačije životne okolnosti. Zapamtite, isto će tako i ovo štene jednoga dana odrasti, i s njim ćete imati ustaljen i stabilan odnos.


No prije nego što uopće odlučite dovesti psa u svoj dom, važno je da se svi ukućani slažu s tom odlukom. Također je važno da se dogovorite tko će voditi brigu o psiću, najbolje bi bilo da raspodijelite obaveze. No najvažnije od svega je da se dogovorite što očekujete od psa i kako ćete ga to naučiti. Dosljednost u odgoju je važna, i nije pravedno prema psu da svatko provodi svoju volju.

Za dolazak šteneta trebali biste za početak pripremiti prostor u kojem će štene najčešće boraviti, slično kao što pripremate stan za malo dijete. Znači, potrebno je ukloniti stvari koje psa mogu ozlijediti i koje može uništiti, a nama su vrijedne. To je potrebno napraviti u svim prostorijama u koje će pas imati pristup. Znači, potrebno je pospremati sve stvari izvan dohvata šteneta.

Na ponašanje šteneta osim okolnosti u kojima odrasta utjecat će njegova dob, kao i karakter, koji će odrediti što je psu zabavno, što ga motivira, kakvu igru voli i drugo.
Računajte na to da će se mijenati interesi psa kako bude rastao pa je moguće da ga s četiri mjeseca počne zanimati ono što ga nije zanimalo s dva mjeseca. S obzirom na to bit će potrebno prilagođavati okolnosti.


Štenci tek uče o svijetu, sve što vide, dotaknu i čuju za njih je potpuno novo. Mi trebamo paziti da su im nova iskustva pozitivna te ih trebamo otpočetka učiti da rade ono sto mi smatramo poželjnim ponašanjem. To uključuje i učenje obavljanje nužde na primjerenom mjestu. Da bi to funkcioniralo, štenetu trebamo to i omogućiti, voditi ga na to mjesto dovoljno često (u početku svaka dva sata), čekati sve dok pas ne obavi nuždu i za to ga nagraditi. Ukoliko nismo omogućili psu da napravi poželjnu stvar, tada ga ne možemo niti kriviti kad obavi negdje gdje se nama ne sviđa.
No i to se može dogoditi, uza sav naš trud i nadzor, no tada se ne smijemo frustirati, već sagledati cijelu sliku. Moguće je da je štene taj dan pilo više vode, ili je nahladilo mjehur, ili se toliko zaigralo pa se samo čučnulo i popiškilo. Tada samo treba štene nježno prekinuti, odvesti na poželjno mjesto, pokušati ga potaknuti da obavi i ako nastavi obavljati, jako nagraditi. Tako psić uči da je najbolje obavljati nuždu na tome mjestu, te će početi to svjesno i samostalno raditi.

Za psiće je važno da mogu žvakati, gristi i trgati – za to su namijenjene njihove igračke. Štencima je igračka sve što ih zainteresira i primamljivo im je. Na nama je da ih preusmjeravamo na njihove igračke, i da pazimo da ne uspiju doći do stvari koje ne želimo da prožvaču.  Dakle, kako bi štene imalo priliku biti štene, ono mora imati priliku igrati se igračkama na kojima će izbaciti energiju, smanjiti bolnost zubića, i koje može i uništiti ako ga to veseli. Svakako treba paziti na sigurnost psića (imati nadzor nad igrom).

Štene brzo raste i bit će drugačije kako mjeseci prolaze. Naprimjer, psići u početku više spavaju, no kako rastu, to se smanjuje. Što znači da će imati sve više energije koju treba negdje potrošiti, bilo preko učenja, igrom, u šetnji…
To isto tako znači da će štene u tom razdoblju trebati više naše pažnje i vremena kako bi odmah učilo što je za nas poželjno ponašanje – prevencijom onoga što nam se ne sviđa, preusmjeravanjem na ono što nam se sviđa i nagrađivanjem onoga što nam se sviđa.


Ne zaboravite, svakom našom interakcijom sa štenetom (psima općenito) psić nešto uči, na nama je da pazimo da uče ono što je nama važno i što nam se sviđa. Štene će također naučiti nešto iz svoje okoline i iz okolnosti u kojima se nalazi, pa trebamo i toga stalno biti svjesni. Primjerice, ako prvo dijete (ili većina djece) koje štene sretne u životu štene jako počupa, nagazi na rep, gurne prst u oko ili jako viče kraj njega, postoji mogućnost da štene zaključi da je bolje djece se kloniti jer su ona izvor boli. No moguće je da zaključi da to vrijedi samo u stanu/kući ako se to ondje dogodilo, no da se vani veseli djeci. U svakom slučaju trebamo toga biti svjesni i na takve stvari paziti.


Odgajati štene nije lagano, zahtijeva naše vrijeme, odgovornost, trud, dosljednost i ponajviše strpljenje i razumijevanje. No s druge strane, štenci će nam donijeti toliko veselja i ljubavi da će se sve to izbalansirati.
No ako niste uistinu spremni odgajati štene, najbolje bi bilo da još jedanput sjednete s obitelji i dobro promislite o svemu. Jer ponekad će štene nešto razbiti, ponekad će se popiškiti u kući, ponekad neće raditi ono što mi želimo, ponekad će nam biti dosta brige o štenetu, ponekad ćemo se i živcirati. Na to sve trebate biti spremni. Tu nema mjesta ljutnji i većoj frustraciji.


Što si više olakšate organizacijom prostora, dobrom organizacijom vremena i raspodjelom brige među ukućanima (ako imate takvu mogućnost), utoliko će biti lakše. Treba misliti i na individualne potrebe vašega šteneta, jer se one razilikuju od psa do psa, no uglavnom svi oni trebaju dovoljno mentalnih i fizičkih aktivnosti da bi potrošili energiju, ustaljeni raspored i ritam i našu dosljednost u odgoju.

Koliko truda uložite, toliko će vam se i vratiti.


Floki, NE!

Floki, NE!

Članak je objavljen i u mojoj kolumni na portalu

Često u odnosu sa svojim ljubimcima koristimo riječ NE sa željom i ciljem da ih prekinemo u nečemu što rade, a nama se ne sviđa. U riječ NE pritom unosimo negativnu emociju – unosimo ljutnju i grub ton. No, shvaćaju li naši ljubimci riječ NE onako kako mi to očekujemo?


Kada naš ljubimac radi nešto što nam nije po volji, reagiramo na način koji je nama ljudima razumljiv, vičemo NE. Pritom smo uvjereni da oni to shvaćaju ovako: “mom čovjeku se ne sviđa to što radim, to znači da trebam prestati” ili “kada čujem NE, ne smijem više raditi to što radim ili će se moj čovjek naljutiti”.
Ukoliko smo više puta koristili riječ NE kao zabranu da ljubimac nesto napravi ili da ga prekinemo u nečem, a on to poslije ipak i dalje ponavlja, još se više ljutimo te smatramo svojeg ljubimca bezobraznim, razmaženim, tvrdoglavim i slično.

naughty puppy

No ako pogledamo tu situaciju s gledišta našeg ljubimca, stvari su nešto drugačije. Psi uče preko momentalnih asocijacija i posljedica. U psećim očima to izgleda ovako: “kad čujem riječ NE, odmah nakon nje slijedi negativna posljedica – dakle, kad čujem NE, najbolje je prestati bilo što raditi ili otići što dalje od čovjeka da izbjegnem negativnu posljedicu”.
Dakle, riječ NE ponavljanjem postaje predznak i signal da slijedi nešto neugodno. To pojačavamo i svojim govorom tijela (mijenja nam se postura, izraz lica, mišići u tijelu se stežu, disanje se ubrzava i pliće je), te svojim tonalitetom (govorimo dublje, glasnije).


No važno je razumjeti da su psi oportunisti (moraju biti kako bi preživjeli) te važu u tome času da li je ono što žele od veće vrijednosti za njih od negativne posljedice. Ukoliko je odgovor potvrdan, tada logikom prirode izabiru tu vrijednost unatoč našem vikanju NE.
Psi uče i iz okolnosti, te mogu povezati da se NE pojavljuje samo kada smo mi prisutni te je tada bolje nešto prestati raditi ili ne početi raditi jer će posljedica biti negativna. No kad mi nismo u jednadžbi, prilika za to da dođu do vrijednosti je otvorena.

Problem se javlja kod korištenja riječi NE i zato jer je ona preopćenita. Ako naš pas primjerice skače po nekoj osobi i mi tada vičemo NE, što tada pas zaključuje? Dok skačem, čujem NE – NE jednako negativna posljedica – bolje da prestanem (ili da se mankem), no što točno da radim? Da nisam na stražnjim nogama, da ne gledam osobu, da je ne želim liznuti po licu, da ne mičem prednjim šapama?  Dakle, pas će prestati skakati (osim ako mu je želja da dođe do nečijeg lica veća ili je u povijesti za to bio nagrađivan pažnjom i maženjem), no neće nužno jasno povezati što je trebao točno prestati raditi, te će proces učenja puno duže trajati uz frustraciju osobe na koju skače, našu, kao i samoga psa.

dog_jumping Može se dogoditi i jedna puno opasnija stvar. Recimo da svaki puta kad naš pas vidi drugoga psa, dijete ili čovjeka, mi viknemo NE zato što nas je pas naglo potegnuo sa željom da se ode upoznati i pozdraviti. I recimo da pritom pas doživi veću negativnu posljedicu nakon što je čuo NE (jako ga zaboli vrat zbog ogrlice i zbog cukanja ili ga udarimo po stražnjici). Poslije nekoliko takvih situacija može povezati da su drugi psi, djeca ili ljudi izvor te nelagode i boli, pa se njegovo veselje prema njima pretvara u strah i želju/potrebu da se obrani. Na taj način možemo sami stvoriti psa koji više nije prijateljski raspoložen prema svijetu.


Najveća opasnost koja se skriva iza NE je ta da smo možda spriječili psa u njegovom naumu, no nismo promijenili želju psa da ostvari svoj naum i dođe do nečega (onoga što je njemu vrijedno). Posljedično frustracija raste i pas je mora na neki način izbaciti. Pogotovo ukoliko je riječ NE sastavni dio našeg odgoja.
Dakle, pas tada uči da ni do čega što je njemu vrijedno ne može doći i želja za tim samo raste. Tada dobivamo psa koji je kao tempirana bomba, te je pitanje vremena kada i na koji način će se frustracija iskazati. To može biti na kraju spektra i napadom na nas ili druge ljude, djecu, pse.
S druge strane možemo dovesti psa do toga da se povuče u sebe jer je naučio da je bolje ne raditi ništa, jer sve što pokuša rezultira negativnom posljedicom. Mi tada mislimo kako je naš pas jako poslušan, no zapravo smo ga samo doveli do toga da se ne usudi više “biti pas”, već se šulja unutar onog malog kvadranta u kojem posljedice nisu bile negativne.

Što raditi umjesto da vičemo NE?

Prvo, radimo prevenciju. Paraleno s tim učimo psa što želimo da radi.
Ako pas krene ili radi nešto što nam se ne sviđa, prekidamo ga u tome na pozitivan način i preusmjeravamo na to da radi ono što želimo.

positive-reinforcement Ugrađujemo što veću vrijednost u ono što želimo da pas radi jer će tako sam to početi birati, te ćemo automatski smanjiti šanse da radi nama nepoželjne radnje.
Razumjet ćemo da je pas životinja koja ima svoje pseće potrebe i da su stvari koje su nama grozne za psa najprirodnije. Zato ćemo se potruditi naći balans i pružiti psu mogućnost da ima priliku “biti pas”. Također ćemo preko odnosa i odgoja imati ponašanje svog ljubimca pod kontrolom kako bi se lakše i bezbolnije uklopio u ljudski način života, pa i zbog svoje sigurnosti i sigurnosti okoline. Za pomoć ćemo se obratiti educiranoj i stručnoj osobi koja će nam pomoći da psa odgajamo i školujemo na način koji psa potiče i motivira da uči, te u kojem pas rado sudjeluje.
Time riječ NE postaje nepotrebna, smanjuje se naša frustracija – automatski i frustracija našeg ljubimca.

dog training

Brnjica, nije samo nužno zlo

Brnjica, nije samo nužno zlo

Kada ugledamo psa s brnjicom pomislimo da je pas opasan, no pas može nositi brnjicu iz više razloga. U današnje vrijeme postoje sve udobniji modeli, te možemo naučiti psa da je rado nosi na sebi.
Boraviti pokraj psa s brnjicom je tehnički gledano sigurnije od boravka pored psa bez brnjice pa ne trebamo odmah prestati disati kada ga ugledamo 🙂 No dajte mu prostora jer ne znamo točan razlog, možda ima traumatična iskustva s ljudima i time ćemo mu olakšati.

U svijetu, određene pasmine zakonski moraju nositi brnjicu u javnosti, dok u nekim zemljama samo u javnom prijevozu. Kod nas vrijedi: “Vlasnik opasnog psa smije izvoditi na javne površine, te prostore i prostorije javne namjene samo psa koji je na povodcu, označen mikročipom i s brnjicom”. I za javni prijevoz: “Dopušten je prijevoz kućnih ljubimaca pasa koji u grebenu imaju više od 30 cm, ako pas ima brnjicu i vodi se na kratkom povodcu, a vlasnik ima propisanu ispravu o upisu i cijepljenju protiv bjesnoće.”

Osim udobnosti najvažnije je da pas može dahtati jer se na taj način hladi!
Photo source:

Brnjica može biti odlična prevencija za različite situacije, te ćemo je po potrebi psu trebati staviti kod veterinara, na putovanju i slično. Pas može nositi brnjicu dok nije dobro naučio signal Fuj/Ostavi kao prevenciju za samonagrađivanje ili potencijalno otrovanje. Svakako je treba nositi pas koji pokazuje agresivno ponašanje (nasrće i pokušava ugristi).

Iz  svih tih razloga dobro je naučiti svojega psa da nositi brnjicu nije nešto strašno. Ponekad je puno važnije da naš pas nikoga ne ozljedi, nego da se nadamo i mislimo da se to neće dogoditi.
Režanje, pokušaj ugriza i sami ugriz su prirodni oblici komunikacije psa koji nešto ne želi, i to trebamo poštovati. No važno je početi raditi na rješavanju uzroka takvog ponašanja i shvatiti to ozbiljno – zbog psa i zbog okoline. Brnjica je odličan alat i pomagalo u tom procesu.
No treba pripaziti, psi koji nose brnjicu i dalje mogu ozlijediti psa ili čovjeka/dijete no u blažem obliku (nabijanje njuške, grebanje, rušenje). Dakle, ako je vaš pas reaktivan na pse ili/i ljude, treba paziti da im ne može prići ni dok ima brnjicu.
I svakako potražite pomoć adekvatno educiranog stručnjaka.


Ako imate psa za kojeg niste sigurni kako može reagirati, ne osjeća se dobro u gužvi ili u određenim situacijama, dobro mu je staviti brnjicu kako bi prevenirali potencijalnu situaciju da pas iz straha reagira ugrizom.
Situacije mogu biti razne, ali općenito, ako se pas osjeti dovoljno ugroženo, vrlo je moguće da će odreagirati i ugrizom.
To vrijedi i za one pse za koje smo “sigurni” da neće nikome ništa napraviti. Ni za te pse ne možemo tvrditi da neće ništa napraviti. Reakcija je moguća ako pas osjeti potrebu da se obrani i ako pređemo njegovu granicu – a svaki pas je ima.
Također je važno znati da ne biramo mi gdje je granica, već pas. Određena se situacija nama može činiti potpuno prihvatljivom, dok je za nekoga psa ona previše.
Radi toga je vazno da znamo kako pravilno prići psu, i što treba izbjegavati raditi.

Greeting_DogsPhoto by Lili Chin

Ako znate ili sumnjate da će vaš pas imati reakciju u određenim situacijama, ili sumnjate na to – OSIM brnjice možete psa označiti i žutom oznakom, koja je internacionalni signal da se psu ne prilazi. No žuta oznaka NE ZAMJENJUJE brnjicu.
Više o projektu možete tu pročitati:

Većina pasa pokušat će brnjicu odmah skinuti čim je stavimo, te je moguće da će zbog nelagode i čudnog osjećaja stvoriti negativnu asocijaciju na brnjicu. Posljedično, svaki put kada je ponovno vadimo, nelagoda će rasti i pas će sve manje htjeti da je stavimo.
Nije dobro ni da pas vidi brnjicu samo kad ide veterinaru ili u salon za grooming. Zna se dogoditi da su ta iskustva za psa nelagodna, te može brnjicu povezati s osjećajem neugode/nelagode.

Zato trebamo psu stvoriti jaku pozitivnu asocijaciju na brnjicu, kako bi je pas rado nosio. Postoje različite metode, no važno je da brnjica za psa počne biti izvor pozitivnih stvari (poslastica, šetnje i slično). Također je važno da ga privikavamo na nju jako postepeno i polako – sve dok ne dođemo do toga da se pas razveseli kad izvadimo brnjicu, da sam gura njušku u nju, bude miran dok je kopčamo i ne pokušava je skinuti.

Evo odličan primjer gdje Zus svojevoljno i rado gura njušku u brnjicu i sve to smatra igrom. Prije vježbanja sa klikerom i poslasticama brnjicu je uvijek htio skinuti, te je pokazivao znakove stresa kada bi ju ugledao. Ova brnjica je bila samo za vježbu (nije primjerena za svakodnevno korištenje) dok nije dobio bolju i udobniju brnjicu  koju sada rado nosi:
Link na youtube:

I za kraj – važno je da je brnjica odgovarajuće veličine, da pas može dahtati, popiti vodu, da je što udobnija i idealno takva da možete psu davati poslastice po potrebi.
Evo primjer takve brnjice:
Ako trebate savjet oko brnjice – kako naučiti psa da ju zavoli slobodno se javite na mail

Jelena Kallay
Vagabond Pozitivna Komunikacija sa Životinjama
Dip. Animal Behavior Technology, Dip. ABT – CASI
Karen Pryor Academy Dog Trainer Professional Program, KPA – CTP

Petarde i Vatromet

Petarde i Vatromet

Petarde i vatromet jedan su od vecih izvora straha i trauma nasih ljubimaca, no takva buka plasi sve zivotinje.

Is Your Cat Or Dog Afraid of Fireworks Or Thunderstorms, pets, pet, dogs, dog,
Vazno je NE raditi sljedece, u suprotnom mozete pogorsati situaciju:

  • Bacati kraj psa petarde s nadom da ce se priviknuti. To se zove habituacija, no ako zivotinji ne pruzamo priliku da se moze maknuti od izvora straha, ako ne mijenjamo emociju iz negativne u pozitivnu, ako zivotinju ne izlazemo takvim zvukovima jako postepeno (ukljucujuci udaljenost i glasnocu), rijetki su slucajevi gdje se pas jednostavno privikne. Dakle, ako koristimo takav pristup, uz njega treba raditi i dodatne stvari da bismo dobili pozitivan rezultat. Moze se dogoditi da mislimo da se pas priviknuo, no pas se samo “smrznuo” i ukocio jer ne moze pobjeci od izvora straha i nema izbora (pokusao je vise puta i nije uspio jer je na povodniku). Ako koristimo samo habituaciju, situacija se moze i pogorsati, jer ako zivotinja nema kontrolu nad situacijom, moze rasti strah i nastati panika, moze se poceti braniti (ugristi prvog do sebe), moze sebe ozlijediti (trganje s povodnika, ogrlice/orme), i sve skupa moze rezultirati velikom traumom.Sto raditi umjesto: Bilo bi idelano da uz strucno vodstvo vjezbate i privikavate psa na zvuk petardi kroz sistemsku desenzitizaciju i kontra konticioniranje – kako bi se postepeno i uz pozitivne asocijacije priviknuo na zvuk. No to treba poceti barem 6 mj prije nego krene sezona pucanja ili barem nekoliko mjeseci prije pa intenzivno na tome raditi. No da bi u tome bili uspjesni treba stvarno znati kako to pravilno izvesti.
  • Kod kuce, nemojte zivotinje izvlaciti ako se zavuku ili im prijeciti put ako se zele zavuci. Ako oni sami osjecaju takvu potrebu i ondje se osjecaju sigurno, vazno je da im to omogucimo.
  • Prosireni su zastrajeli savjeti da zivotinje ne smijemo tjesiti kad se boje. Pisala sam vec blog o strahovima:
    Dakle, zivotinji cemo pomoci na nacin da smo uz njih, da ostajemo smireni, no veseli, i da im omogucimo sto bolje uvjete u kojima ce se osjecati ugodno i sigurno. Za svakoga je to nesto drugo. Neke zivotinje se vole zavuci, neki traze nasu blizinu i dodir, neki se manje, neki vise boje. No ako psa ignoriramo, a on trazi nasu paznju i pomoc, ili ako ga previse izlazemo strahu, situacija se moze pogorsati.
  • Nemojte misliti da ce to proci samo od sebe. Znaci, ako zivotinji ne pomazemo na neki nacin da savlada i umanji strah, moguce je da ce svako novo iskustvo s izvorom straha taj strah uvecavati. Zato pronadite strucnu pomoc ako niste sigurni kako sami pomoci svojem ljubimcu da se lakse nosi sa strahom od petardi i vatrometa.
    Postoje razna pomagala na trzistu koja mogu pomoci, neka djeluju manje, neka vise i to na individualnoj bazi, neke treba raditi u kombinaciji s drugim stvarima. S veterinarom se konzultirajte oko medikamenata, vecina ih je na biljnoj bazi.

Dobro je izbjegavati ona razdoblja kad se pojacano puca (znaci primjereice krace vecernje setnje kada se obicno cesce puca), grupe djece (iako sam cula da je osoba starije dobi bacila petardu kraj malog psica), no najvaznije od svega NE PUSTAJTE PSA S POVODNIKA sve dok pucnjava ne prestane, dakle do iza Nove godine.
Za svaki slucaj neka pas ima oznaku s brojem telefona (cip cesto nije pouzdan iz vise razloga).

Kod kuce mozete navuci zastore i rolete, pustiti smirujucu glazbu (postoji na trzistu glazba skladana bas za smirivanje pasa), ukljuciti difuzer sa feromonima (DAP – ima i za macke slicna stvar), obuci psu majicu kratkih rukava da bude uz tijelo psa (prednje sape kroz rukave, i vezete ju na ledima u cvor) na nacin da djelujuce smirujuce (pritisce akupresurne tocke) – znaci sto god mislite da moze umiriti zivotinju. Psa zabavite sa mentalnom stimulacijom (igra sa strukturom, ucenje, interaktivne igracke…) kako biste nadoknadili manjak setnje, ili/i odite izvan grada, nekamo gdje su sanse male da pukne petarda.
Takoder ako se pas boji u kuci jer cuje vani pucnjavu probajte ga preusmjeriti na igru i radnje koje voli (trazenje keksica po kuci, bacanje omiljene igracke i slicno) i sa drugim ciljem a to je  pokusati psa drzati u sto opustenijem i veselijem stanju kako bi sto lakse podnio stres – to raditi uz ostala pomagala koja su gore navedena. Znaci dobro je raditi kombinaciju stvari. To ce sve funkcionirati ako je strah umjeren.
Za velike strahove dobro je pomoci psu s nekim preparatima za smirenje odnosno medikamentima (opet napomena – posavjetujete se s veterinarom).

I molba – ako vas pas boravi u dvoristu/vrtu, uvedite ga u kucu barem za vrijeme pucnjave ukoliko se boji. No i ako dobro podnosi buku, nikad ne znate tko moze namjerno baciti petardu u vas vrt!!

Najbolje bi bilo kada bi petarde bile zakonom zabranjenje…iz vise razloga – ukljucujuci sigurnost djece koja ih bacaju, male djece koja spavaju, ljudi opcenito, no svakako i svih zivotinja koje zive u takvom okruzenju…


Pristup “mrkva/batina”

Pristup “mrkva/batina”

U zadnje se vrijeme sve više (napokon) priča o pozitivnom pristupuu radu sa životinjama, o socijalizaciji pasa, kliker treningu i slično. No cijelu priču često prati jedno nerazumijevanje cijele pozadine svega toga i samim time se ponekad metode i pristup dovode na los glas. Drugi je problem da se pozitivan pristup počinje koristiti uz negativan (kažnjavanje, korekcije i dr.), što je za životinju zbunjujuće i možda jednako negativno kao korištenje isključivo negativnih metoda.


Da u grubo podijelim sto mislim kad kazem pozitivan i negativan pristup – to se u mojoj definiciji odnosi na nacin kako zivotinju ucimo, na koji nacin se odnosimo prema njoj (uzimanje emocija u obzir) i na to sagledavamo li cijelu sliku.
Pod negativan pristup i metode ubrajam ucenje i odnosenje putem korekcija i kaznjavanja.
Dakle fizicko kaznjavanje zivotinje (zivotinju fizicki prisiljavamo u polozaj, bacanje na pod, lupanje predmetom npr. novinama/bicem, koristenje opreme koja nanosi fizicku bol), vikanje na zivotinju, zabranjivanje ponasanja, koristenje ljudskog govora tijela za zastrasivanje zivotinje (nagli ulazak u privatni prostor, grcenje misica, ukocenost tijela, zurenje itd..), nepostivanje (i nerazumijevanje) zivotinjskog govora tijela, forsiranje zivotinje da ide u situacije koje su joj nelagodne, neuzimanje u obzir toga kako se zivotinja osjeca dok je kraj nas ili dok je nesto ucimo, te neuzimanje u obzir dobi, povijesti, pasmine, okolnosti itd. (gledanje cijele slike).


Pod pozitivne metode i pristup ubrajam ucenje preko motivacije (onog sto je motivirajuce za pojedinu zivotinju, a ne sto mi smatramo da treba biti) i preko nagradivanja (opet onog sto zivotinja smatra nagradujucim).
Dakle koristenje pristupa u ucenju koji zivotinju postavlja u situaciju u kojoj ima priliku shvatiti sto zelimo, kojim poticemo zivotinju da radi ono sto zelimo, uzimamo u obzir kako se osjeca, okolnost, dob (cijela slika), prilagodavamo se situaciji, razumijemo i postujemo zivotinjski govor tijela, koristimo nas govor tijela i ton glasa na nacin koji nije prijeteci i koji zivotinju smiruje, ne forsiramo zivotinju u situacije koje su nelagodne, koristimo se “markerom” (kliker trening) kao pomocnim sredstvom za jasniju komunikaciju, koristimo se prevencijom i preusmjeravanjem ponasanja, razumijemo prostorni menadzment i sluzimo se njime kao pomocnim sredstvom u ucenju, koristimo postepeno ucenje, davanje predaha i odmora, odrzavanje ponasanja.


U zadnje su vrijeme razni treneri po svijetu i kod nas prihvatili cinjenicu da klijenti ne zele nuzno kaznjavati svojeg ljubimca, vikati na njega i naredivati mu, pa su uveli rijeci kao nagradivanje, pozitivno, socijalizacija (posebna tema koja je potencijalno opasna za zivotinju i drustvo ako je pogresno shvacena).
No nacin primjene jasno pokazuje da ne postoji dobro razumijevanje toga sto to znaci.
Naprimjer, jedan se jahaci centar u javnosti rado prikazuje kao centar koji koristi kliker trening (za marketing ocito), no oni ga koriste SAMO kada konj napravi ono sto im se svida, no konja prisilno dovode do toga da napravi ono sto zele te tada to nagraduju. To NIJE pozitivan pristup u ucenju. Kao ni koristenje klikera paraleno uz bic, mamuze, natezanja uzdi i slicno…
Treneri pasa govore da psa treba nagraditi kada radi sto zelimo, no da ga treba kazniti kada radi ono sto ne zelimo. Zvuci logicno, zar ne? No to tako NE izgleda u ocima zivotinje. Njoj smo mi nepredvidivi i time se automatski osjeca ugrozenije i nesigurnije, te time dolazi do potencijalno vecih problema u ponasanju.


To bi bio takozvani princip – mrkva/batina –  ajmo to sad prenijeti na sebe. Zamislite da vas netko vama blizak ide uciti kako da naprimjer odrezete snitu necega. Ako odrezete predebelu snitu, taj netko vice na vas i govori vam ne tako!, no vama nije jasno tocno koliko debela snita treba biti i zato postajete nesigurni i lagano isfrustirani.
Ako slucajno napravite dobro, ta osoba suti (ne vice) ili kaze Bravo! Naravno, to vam se svida i osjecate se ugodno i pomalo ponosno.
A sada zamislite da se to dulje vrijeme dogada, koji put vice na vas, koji put vas nagraduje.
S vremenom cete mozda uspjeti pohvatati jer ste dovoljno puta culi bravo za odredenu debljinu pa ste povezali sto se ocekuje. No puno su puta tijekom obuke na vas vikali.
Moguce je da cete poceti sumnjati u svoje sposobnosti, bit ce vam nelagodno sto ne uspijevate i biti cete frustrirani jer vicu na vas.
Kao rezultat svega toga mozda cete znati izrezati idealnu snitu, no kako cete se pritom osjecati? Kako cete se osjecati u buducnosti kad cete trebati odrezati snitu? Mozda cete osjecati pritisak ili jednostavno necete imati volje to uciniti.
Hocete li se sjecati toga da vas je netko nagradio ili toga da su na vas vikali? Osim vikanja mozda ste dozivjeli i lupanje po prstima ili ljutito odlazenje nase bliske osobe i njezino odustajanje. Posljedice za vas tada su jos vece. Mozda cete i vi zauvijek odustati od rezanja snite jer smatrate da vi to jednostavno ne znate, da niste dovoljno dobri.

Ima tu jos aspekata zasto ta metoda nije dobra, odnosno zasto stvarno ne funkcionira. No jedan od glavnih je da se zivotinja tada osjeca nesigurno, pada joj samopouzdanje, te popraceno kaznjavanjem, nagradivanje nece lako doci do izrazaja.
Druga je stvar to da zivotinje jako vole predvidljivost, to im daje osjecaj sigurnosti, i ako je nasa metoda i pristup “toplo/hladno”, mi smo u njihovim ocima nepredvidivi i time se smanjuje njihova zelja za suradnjom, narusavamo odnos te mogucnost i volju zivotinje da uci.


Pravilno koristenje pozitivnih metoda i pristupa izuzetno je mocno. Osim sto motivirajuce utjece na ucenje, utjece i na emociju – jedno bez drugog ne ide. Ako se ne osjecamo dobro, ne mozemo uciti, ili cemo prisilno nesto nauciti no nauceno nam nece biti drago, s vremenom cemo to pokusati i izbjegavati raditi.


Vrijedi i obrnuto: ako smo nesto naucili na nacin koji je NAMA lako shvatljiv, gdje smo nagradivani za svoju zelju za ucenjem, htjeti cemo te radnje ponavaljati i nase samopouzdanje ce rasti, kao i nase dobro emotivno stanje.


Zato pripazite i dobro se raspitatajte koliko je znanje ucitelja o pozitivnim metodama, kakav je pristup i na koji nacin rjesava probleme. Pitajte pitanja!
U danasnje doba nije dovoljno povjerovati marketinskim trikovima kojima vas netko zeli namamiti, morate sami provesti istrazivanje. Buduci da vas ljubimac to ne moze, to je vasa duznost.


Prva Pet Therapy Konferencija u HR

Prva Pet Therapy Konferencija u HR

INDEFICBila sam na prvoj međunarodnoj Pet Therapy konferenciji, održanoj u Medulinu od 18-20.10. 2013 – koju je organizirala Udruga za Pet Therapy Indeficienter Vinkuran –
Osim što sam slušala sva predavanja, imala sam i svoje izlaganje na temu: pozitivna komunikacija sa životinjama
Zahvalna sam što su me organizatori pozvali i što su prepoznali koliko je naš dobar odnos sa životinjama važan, naravno i u svakodnevnom životu, no pogotovo sa životinjama koje nam pomažu u radu.

Na predavanjima smo culi na koje sve nacine sudjeluju terapijski psi, terapijski konji, kao i ostale zivotinjske vrste (razne vrste terapija kao i na koji nacin pomazu u bolnicama, skolama, starackim domovima, itd…). Gledali smo razne videe sa konkretnim primjerima kako terapijski psi sudjeluju i pomazu djeci. Sami videi su, vjerujem, svima bili izuzetno dirljivi i tada se najbolje osjetila i vidjela ta veza i komunikacija koju dijete i pas ostvaruju. Najljepsi od svega svakako su vidljivi rezultati.

Osim toga culi smo koliko pozitivno zivotinje dijeluju na ljudsko zdravstveno stanje, te na koje nacine ponekad samo svojim prisustvom utjecu pozitivno i na nase ponasanje. Slusali smo i predavanje o psecem ponasanju te sto se ocekuje od terapijskog psa, a na kraju i moje izlaganje koliko je pozitivan pristup u radu sa zivotinjama vazan i zasto.

Mozda je najvrjednije od svega bilo to sto su se ljudi iz struke (ukljucujuci iz inozemstva), ljudi koji su vec aktivno ukljuceni u terapije i oni koji to zele, medusobno upoznali. Sklapanje poznanstva i dijeljenje informacija, to je ono sto smo svi ponijeli doma i sto nam je svima, vjerujem, dalo poticaj da se nastavi dalje.

U Hrvatskoj jos nije sve regulirano na podrucju pet terapije, i krajnje je vrijeme da se postavi struktura na nacionalnom nivou i da se takve aktivnosti prosire jos vise po cijeloj Hrvatskoj. Po onome sto smo culi, korisnika ima jako puno i potrebno je postavitii takav sistem gdje ce moci dobiti brze i lakse priliku sudjelovati u takvim terapijama. Jer koliko su one korisne, vrijedne i vazne, vise uopce nije upitno. Rezultati i znanost govore jednako – one djeluju!

Zasto zelimo kaznjavati

Zasto zelimo kaznjavati

Znanost je dokazala da zivotinje uce bolje, brze i lakse u uvjetima u kojim se osjecaju sigurnima i kad im se na njima razumljiv nacin pokazuje/uci/trazi od njih ono sto zelimo da shvate/rade/nauce. To ukljucuje komunikaciju koja je jasna i koja potice zivotinju na suradnju – dakle na svojevoljnu suradnju, ne prisilnu. Uza sve to, motivacija ima veliku vaznost, kao i to da se zivotinja osjeca fizicki i psihicki stabilno da bi mogla primati informacije i procesirati ih.

Dakle, logika nam nalaze sljedece: ako se zivotinja ne osjeca sigurno, nije joj jasno sto zelimo od nje i prisiljavamo je na nesto protiv njezine volje, nema motivaciju te se ne osjeca fizicki ili psihicki stabilno – zivotinja nece moci kvaliteteno uciti i raditi ono sto zelimo od nje. Kvalitetno ucenje bi trebalo znaciti da nauceno vrijedi uvijek i svugdje.

dogcorrectionPostavila bih neka pitanja vlasnicima koji vjeruju u kaznjavanje svojeg ljubimca kad ne radi ono sto zelimo i kad radi ono sto ne zelimo. Definicija kazne u grubo bi bila – dovoditi zivotinju u situaciju koja izaziva osjecaj nelagode, straha, boli, oduzimanje neke vrijednosti. Kaznjavanje utjece na fizicko tijelo i na emociju (i bez fizickog, kao što je, naprimjer, oduzimanje paznje), preko fizickog utjecemo i na emociju (osjecaj nelagode i straha nakon udarca).

  1. Kako se vas ljubimac osjeca dok ga kaznjavate?
  2. Je li  vam to vazno?punishment
  3. Citate li govor tijela svojeg ljubimca? Znate li ga iscitati?
  4. Sto radite ako vidite da vasem ljubimcu nije ugodno dok nesto uci ili dok ga kaznjavate za nesto?
  5. Zasto zelite kaznjavati?
  6. Kako se tada osjecate?
  7. Znate li kako vas ljubimac uci – kao vrsta (pas, macka, konj, itd…)?punish-cat-for-not-using-litter-box
  8. Je li vam vazno kako poboljsati odnos s ljubimcem?
  9. Kako se osjecate kad vidite da se vas ljubimac boji?
  10. Je li vam dovoljno da zivotinja poslusa nesto bez obzira na to kako se pritom osjeca?
  11. Zasto vam je dovoljno?
  12.  Zasto zelite vikati na svojeg ljubimca?images
  13. Zasto ga zelite udariti?
  14. Kako se osjecate ako vas ljubimac bjezi od vas ili vam ne zeli prici?
  15. Zasto ga tada zelite kazniti?
  16. Je li vam vazno da vas ljubimac rado i svojevoljno dolazi do vas i boravi kraj vas i suraduje s vama?
  17. Vjerujete li da mozete suradnju postici zastrasivanjem, izazivanjem nelagode, boli i straha? Sto je za vas definicija suradnje?image
  18. Mislite li da suradnja znaci da obje strane (ili vise njih) svojevoljno zele sudjelovati u necem? Ili rijec suradnja znaci da strane moraju na silu sudjelovati?
  19. Zasto ne zelite pomoci svojem ljubimcu kad ne napravi nesto sto zelite? Pomislite li da jednostavno ne razumije ili vas se boji zbog prijasnjih negativnih posljedica ili nema dovoljnu motivaciju?
  20. Vjerujete li da sa svojim ljubimcem trebate imati odnos – moras raditi ono sto ti kazem ili ces dobiti svoje (kaznjavanje)?
  21. Zelite li razumjeti svojeg ljubimca (ukljucujuci vrstu, dob, spol, okolnosti, povijest zivotinje)?
  22. Smatrate li da je vas ljubimac vas prijatelj i dio obitelji?Dog-Punishment-1533743
  23. Zasto zelite kaznjavati svojeg prijatelja i svojeg clana obitelji?box
  24. Zasto zelite da osjeca nelagodu, osjecaj gubitka, strah ili bol?

Nijedan odnos ne moze biti savrsen, odnosno to je tesko postici – no trebali bismo tomu teziti, truditi se, raditi na tome…

Sami smo si dali za pravo nametati svoju volju bicima koja su drugacija od nas, koja nisu trazila da budu “nasa” i od kojih zahtijevamo i trazimo da apsolutno budu prilagodeni nasim kalupima koji nama odgovaraju i koje smo mi zadali. Ukoliko to nije tako, primjenjujemo silu.

Radi se najcesce zapravo samo o nama.

25. Kada ce se raditi o njima?

I NE, nije dovoljno reci: pa ima hranu, setnje, igracke, paznju i topli dom. To imaju i zivotinje u zooloskom vrtu pa to ne znaci da su sretne niti da je to dovoljno ili dobro za njih. Trebamo gledati svijet i njihovim ocima, odnosno barem pokusati.

Ukoliko ne zelite kaznjavati svojeg ljubimca, no ne znate sto drugo napraviti, pokusajte kontaktirati profesionalnog trenera i strucnu osobu koja koristi iskljucivo pozitivne metode u radu. To ne znaci koristenje nagrade i klikera uz tradicionalne metode (cukanje, vikanje itd.). Pozitivan pristup ukljucuje vise od samog “mehanickog” treniranja. Taj pristup obuhvaca siru sliku, svakako ukljucuje i vaznost toga kako se ljubimac osjeca dok ga nesto ucimo, kao i u svakodnevnom zivotu.


Prosirena je zabluda da ljubimac kojega ne kaznjavamo mora biti razmazen i da moze raditi sto god pozeli. To je daleko od istine, psi pozitivnim pristupom itekako uce gdje su granice i koje je ponasanje prihvatljivo te, dapace, cesto imamo bolju kontrolu nad ponasanjem svoga ljubimca bas zato jer suraduje umjesto da se borimo i natezemo s njim/njom oko svega.

Mozete procitati i moje prijasnje clanke u kojima pisem na koji nacin mozemo imati bolju komunikaciju i odnos sa svojim ljubimcem:

Sto je to pozitivna komunikacija –
Proces ucenja kod pasa

Projekt Zuti Pas

Projekt Zuti Pas

COVER FB Projekt Zuti pas je za sve pse i vlasnike kojima je u odredenom trenutku ili cijelo vrijeme vazno da im se ne prilazi. To vrijedi i za pse i za ljude.
Projekt je zbog toga vazan i potrebno je siriti informaciju o njegovom znacenju i primjeni. Dakle, ideja je da se pas na sebi ima zutu oznaku koja je znak drugim ljudima da ne prilaze. Oznaka moze biti zuta vrpca ili bilo koja zuta oznaka koja je jasno vidljiva i uocljiva. Dodatno se moze staviti i zuta marama na psa, no bilo bi dobro da je i povodnik oznacen. Moguce je da cemo naici na psa ciji je vlasnik stavio zutu maramu psu oko vrata jer voli zutu boju, zato je lakse ako stavimo i oznaku na povodnik kako bi bilo jasnije da se radi o psu kojemu nije dobro prilaziti.
IMG_7926 Zasto zelimo da se nasem psu ne prilazi? Razlozi su mnogobrojni. Kao prvo dajemo mogucnost drugom vlasniku psa, ili ljudima opcenito, da budu na vrijeme upozoreni, te da nam daju prostora da se odmaknemo. Time mozemo izbjeci razne neugodne i potencijalno opasne situacije. Jer nas pas mozda ima problem s drugim psima, s ljudima ili s djecom (ili kombinacija navedenog). Ukoliko se radi o psu koji ima problem samo s nekim psima, odredenim tipom ljudi ili odredenom dobi djece, “losa” strana je ta sto svima dajemo istu poruku – da nam ne prilaze. No u tom slucaju mozemo viknuti onima koji ne spadaju u grupu ljudi (ili njihov pas) koji bi se trebali odmaknuti, da mogu slobodno prici.

Dakle, sigurno je da projekt nije bez mane, no njegova glavna zadaca je od velike vaznosti. Psima koji imaju neke strahove ili su reaktivni (uglavnom opet zbog straha) je od velike vaznosti i pomoci ako im se ne prilazi. Tada njihov vlasnik dobiva priliku raditi na tome da taj strah ublazi (kao naprimjer, kroz mijenjanje emocije kroz pozitivne asocijacije), a za to je odlazak ili udaljavanje od izvora straha ili frustracije jako vazan. No osim toga moze se raditi, naprimjer, o kujici koja se tjera, o psu koji je oporavlja od operacije, ima neku ozljedu ili je starije dobi.


Ukoliko ce zuta oznaka biti opce prepoznatljiv i jasan znak, bit ce manje nesporazuma, ljutnji i potencijalnih ozljeda – sto je vazno jer zivimo u jednoj zajednici i dobro je pronalaziti nacine da se bolje razumijemo, postujemo i da si pomazemo.
Zato, ukoliko ste voljni pomoci oko sirenja informacija, javite se u inbox od Zuti Pas Facebook stranice: ili posaljite mail na
Vise informacija o projektu imate i na stranicama: – gdje cemo najavljivati standove i slicno ili – na kojoj mozete naci letke i postere za printanje.
Pomoci mozete dijeljenjem letaka po parku gdje secete svojeg psa ili ostavljanjem letaka kod svojeg veterinara, u obliznjem Pet Shop-u, salonu za pse i slicno.
Vec isprintane letke imamo i mi pa se mozete i nama obratiti (na gore navedene kontakte).
Mozete pomoci i dijeljenjem ovoga clanka. 🙂

Hvala svima koji podrzavaju projekt Zuti pas!


Equine world of clicker training

Equine world of clicker training

Tekst je na engleskom jer su me organizatori konferencije zamolili da sudjelujem kao Blog novinar i napišem svoje viđenje konferencije. Članak je objavljen na njihovoj stranici:

I had an amazing opportunity to attend second Equine Clicker Conference in England. I came back home with fully charged batteries and full of positive thoughts. I am pretty sure I am not the only one! So my thought is, if we feel great when we have positive experiences for sure it must be same for animals. From my experience with working with them, it becomes very obvious that it works for them too, just from observing their behaviour.
How can we tell that experience is positive? Well they “tell” us through their readiness to cooperate willingly, relaxed body and facial expressions, and from their desire to have more of what was happening.


For me personally, clicker training is a philosophy. Yes there is science behind it, but side effects that happen through using positive reinforcement and marking the desired behaviour, are amazing. It enhances our relationship, our mutual understanding and respect, and it changes for better the animals’ perspective of learning, of us, and of the environment where such positive experiences occur. For me that is precious.
It should not be just about working with the animal. It should about respecting the species, the individual animal, discovering motivators, understanding whole story and finding best way how to help that animal either understand something, learn something, or feel better about something (all three things actually fuse with each other).

Clicker training is great for making what we want from animal clearer. Therefore, our communication becomes more fluent and through that we prevent or minimize frustration in animals – frustration of not understanding what we want from them. Horses are highly sensible creatures and making our communication clear, easy and not invasive is important. I guess lots of positive reinforcement trainers had experience where clicker trained horses (animal) would start to open up more and relax more in situations that used to be stressful for them.


Conferences are a great place where we can talk about such experiences, listen and watch what more experienced trainers are sharing, and learn from each other. It should never be about who is more successful in getting results.
During this conference my expectations were met because the atmosphere was as it should be in my opinion. Accent was on joining forces in thinking of more ways how can we make lives better for the horses. How to be better trainers, teachers, and horse owners. And it should always be about horses – their welfare, health, mental state, safety and happiness.

It was very obvious from all live demos and presentations that everyone had the same guiding line – achieving and developing a great relationship with the horse we are working with. Whether we work with horse from the ground or while we ride him/her. In addition, that horse’s emotions (and rider’s ) are as important as results we are trying to achieve.
I think we all went home with same understanding that patience, understanding, listening and watching what is animal telling us, and how he/she is feeling are all part of positive reinforcement and clicker training. And that is so much more than just putting science into practice.

Another great aspect of attending conferences, is not just being among many people who think alike, but getting to know them and making new friends. Same happened to me during this conference and I am so pleased that I met so many exceptional people, and most of all we had lots of fun!! 🙂

For end I will just add that power of positive goes a long way……click!


Proces učenja kod pasa

Proces učenja kod pasa

Kako sam naslov kaže, učenje je proces. Ono traje. To svakako vrijedi i za naše ljubimce. Ako želimo da naš pas nešto nauči, mi mu trebamo pomoći u tom procesu. Najčešće se događa da su naša očekivanja nerealna i prevelika, no mi to možda ne vidimo.
Drugi problem koji se javlja je da nismo dovoljno jasni i da nas pas jednostavno ne razumije.  Na proces učenja utječe puno faktora i trebamo ih uzeti u obzir.

Jedna od glavnih zabluda je ta da pas može prenijeti naučeno na sve situacije. Psi nažalost ne generaliziraju dobro i na nama je da ih naučimo da nešto vrijedi uvijek i svugdje. Dakle, mi trebamo psa naučiti da neki signal i ponašanje vrijede i u stanu, u ulici, kvartu, sumi, livadi, po noći, po danu, po kiši, medu ljudima, psima, djecom itd…


Učenje treba biti postepeno i nije dobro preskakati stepenice. Ne krećite na sljedeću stepenicu dok nešto nije usvojeno. Je li nešto usvojeno ili nije vidjet ćete po ponašanju svojega psa. Ako nešto ne funkcionira, to NE znači da je pas bezobrazan, tvrdoglav ili glup (kako često znamo govoriti), već da mu nismo jasni, okolnost je preteška i motivacija preslaba, a možda treba promijeniti i metodu (u radu sa psima po potrebi trebamo biti kreativni). Na nama je da nešto od toga (ili sve) prilagodimo i pomognemo psu da shvati i nauci. Tek tada idemo dalje i dižemo kriterij.


Često se događa da ne želimo sebi priznati da možda ne učimo nešto psa na dobar način, nego radije krivimo psa. Isto tako za svakog psa potrebno je pronači način kako mu nešto objasniti i pokazati a da je to njemu/njoj prihvatljivo i jasno.

Potrebno je vrijeme kako bi neko učeno ponašanje prešlo u naučeno ponašanje. Dakle, koliko je vremena potrebno ovisi o samome psu, o načinu na koji učimo psa, o asocijacijama i posljedicama, motivaciji, okolnostima, njegovoj dobi itd…. Što više vremena i truda uložimo, to će pas lakše shvatiti što želimo. Naučeno ponašanje treba i neko vrijeme održavati kako bi moglo postati dugotrajno.


Što se tiče mojih klijenata, najveći su uspjeh imali oni koji su pažljivo slušali/pratili upute, pitali ako im nije bilo jasno, javili mi ako nešto ne funkcionira i što funkcionira, te koji su uporno vježbali. Zna se dogoditi da sve bude jasno dok pričamo o tome, no kada to treba provesti u praksi, onda je teže. Tada najčešće dolazi do pogrešaka. S obzirom na to da radimo sve kako bismo pomogli psu, potičem ljude da mi se jave kako ne bi prolazilo vrijeme, a oni radili nešto što neće uroditi plodom. Psi znaju vrlo brzo stvarati lance u ponašanju i zato je važno da se takve stvari u početku odmah rješavaju, kako ne bi došlo do usvajanja (nama nepoželjnih) navika u ponašanju.


Zato, kada počnete nešto raditi sa svojim psom, prvo si točno i jasno odredite sto želite postići, zamislite si krajnji cilj. Razradite stepenice između početka i krajnjega cilja i po potrebi ih dodajte još ako vidite da je pas zapeo. Ako psu ide jako dobro, znajte unaprijed što biste radili na sljedećim stepenicama, kako biste ih po potrebi preskočili. No to radite doista samo ako je pas spreman, a to ćete vidjeti po njegovom ponašanju.
Također, trebate biti spremni i mijenjati motivatore po potrebi, kao i okolnosti (mogu biti preteške za učenje) i shvatiti da i pas nekada ima svoje bolje ili lošije dane kada može usvajati nove stvari. To treba poštovati, pogotovo ako se radi o psu u pubertetu kojemu su pažnja i koncentracija u toj dobi slabija. Više o pubertetu sam pisala u ovom Blogu:


Pripremite se dobro prije svakoga treninga (ovdje sam pisala kako možete treninge uključiti u svakodnevni život: Uvijek radite sa psom kada ste i vi i pas dobre volje i kada ste odmorni. Proces učenja to zahtijeva. Ako nešto učimo na silu, jednostavno se neće dobro “primiti”, dapače, može se psu zamjeriti pa ćete trebati uložiti još vise truda i vremena da to popravite.

Zapamtite, tečajevi, individualni satovi ili ako samostalno radite sa svojim psom – nisu dovoljni ako ne odrađujetedomaću zadaću – odnosno ako ne vježbate.
Vaši ljubimci su zaslužili da uložite u njih svoje vrijeme, strpljenje i trud. Potrudite se da učenje za njih nije teško i dosadno, već sto lakše i zabavnije! Jednako kao i kod nas, ono sto je naučeno na taj način će se dugotrajnije zadržati.


Udomljavanje odraslog psa

Udomljavanje odraslog psa

Udomljavanje odraslog psa ima puno prednosti. To je najbolja odluka za ljude koji nemaju vremena i mogucnosti odgajati stene. Odrasli psi uglavnom vec znaju neka “pravila ponasanja”  te su stabilniji od razigranog steneta, koje trazi jako puno nase paznje i vremena. No pri odabiru psa treba uzeti nekoliko stvari u obzir.
Prije nego sto udomite psa, dajte si vremena i obidite nekoliko azila/sinteraja, razgovarajte s obitelji i donesite zajednicku odluku.  Takoder, bilo bi dobro da upoznate psa prije nego sto ga dovedete u svoj dom. No pri tome imajte na umu da postoji mogucnost da ce se ponasanje psa promijeniti (donekle ili u potpunosti) kada se prilagodi zivotu s vama.

xdog_family_shelter_adoption.jpg.pagespeed.ic.Aw_iRwvhFOZivot u azilu, sinteraju, kod privremenih udomitelja ili na cesti utjece na ponasanje psa. Sto je situacija stresnija, psece ce ponasanje biti izrazenije. Bilo to u obliku velike uzbudenosti (lajanje, skakanje, cviljenje) ili potpune povucenosti (izuzetna mirnoca, izbjegavanje kontakta, ukocenost), takvo ponasanje cesto nije realni odraz pseceg karaktera. Kao i na nas, na psece ponasanje izuzetno utjecu okolnosti.

Psi su bica navike, vole predvidivost i pravilan ritam jer im to pruza osjecaj sigurnosti i stabilnosti. U prostoru gdje boravi veci broj pasa ili ukoliko se pas osjeca nezasticen, velika je vjerojatnost da nece dobro spavati i odmarati se. To moze negativno utjecati na ponasanje, kao i na zdravlje. Utjecaj ima i prehrana, odnos prema psu, aktivnost  i dr.  Dakle, ima vise faktora koji utjecu na to kako ce se pas osjecati i ponasati.

dog_shelter_01No ipak se isplati probati upoznati psa koji vam se svidio, jer cete dobiti neki uvid. Takoder, ako cete ga neko vrijeme redovito posjecivati, setati ga, maziti, dati mu poslastice, moguce da ce njegov karakter brze izaci na vidjelo. To je pogotovo vazno ako imate djecu. Ukoliko imate i druge ljubimce, probajte ih upoznati na  neutralnom terenu. Svakako treba vise paziti da s onim psima koji su jako uplaseni ne inzistiramo na odnosu, vec treba pustiti psa da sam pozeli neki kontakt i odnos s nama.

Razlika u ponasanju psa  moze biti vrlo ocita onog trenutka kada pas izade iz stresne situacije. Moze se dogoditi npr. da pas koji je u azilu bio jako miran u vasem domu postane zaigran i aktivan pas. Naravno, vrijedi i suprotno. Pri druzenju sa psom trebali biste moci vidjeti naznake takvog ponasanja. To se ponekad moze vidjeti vec pri setnji psa (vadenju psa iz boksa, prostora gdje pas boravi) gdje pas odmah promijeni ponasanje. Dakle, ponasanje unutar azila, sinteraja i raznih prihvatilista nije nuzno realni pokazatelj karaktera i temperamenta psa.

Ukoliko ste nasli psa na cesti, tada je teze procijeniti njegovo ponasanje, pa je najbolje odvesti ga prvo veterinaru na provjeru cipa, te da se otkloni sumnja da je pas ozlijeden ili bolestan (to moze utjecati na ponasanje), te ga potom odvesti doma i postepeno ga upoznati.

20081127050628_shelter_dogs_127_javiLakse cemo saznati karakter onih pasa koji se nalaze kod privremenih udomitelja, no i to ovisi o tome u kojim su uvjetima drzani (kuca/stan) te koliko se ljudi imaju mogucnosti njima baviti i otkriti kako reagiraju na vanjski svijet i razne okolnosti. Dakle, moze se dogoditi da npr. pas koji je bio miran i zadovoljan u stanu nece dobro prihvatiti zivot u vrtu/dvoristu ako nema i pristup u kucu, i obrnuto. Takoder, pas se moze drugacije ponasati i osijecati ako u novom domu ima djece ili drugih ljubimaca, a prije je bio sam i slicno.

Dakle, bilo bi idealno postepeno dovoditi psa u svoj dom (dolaziti upoznati psa i koji put ga dovesti doma na kratke periode), da se pas stigne prilagoditi novim okolnostima, i da bi se sto prije otkrilo postoji li neki veliki razlog zasto odredeni pas i odredena obitelj/osoba nisu bas sretna kombinacija.

Pri odabiru psa, nemojte birati samo po izgledu, vec po tome hoce li se pasmina uklopiti u vas dom i nacin zivota. Ukoliko zelite udomiti krizanca/mjesanca, i tu probajte ocijeniti koja pasmina “vodi glavnu rijec” (kod krizanaca cemo lakse vidjeti i znati, dok kod mjesanaca nesto teze). To treba uzeti u obzir jer biste trebali unaprijed znati koliko ste aktivni, koliko imate vremena i slicno, jer neki psi trebaju vise paznje, te ponekad i posebne okolnosti. Nije pravedno od psa ocekivati da prihvati bilo kakve uvjete pod nasom  izlikom da smo mu spasili zivot i slicno. Ukoliko je to npr. pas koji stvarno voli i treba puno aktivnosti, trebali bi mu to i omoguciti.

kim_olson_lily_dog_blog_8440Ukoliko odaberete psa koji ocigledno ima strahove, budite posebno pazljivi, srpljivi i po potrebi potrazite strucnu pomoc.
O predrasudama vezanim za odabir mjesanca/krizanca sam pisala u jednom od prijasnjih Blogova:
Cesto ljudi imaju predrasude i prema bolesnim/ozljedenim psima, no oni uz malo ljubavi, paznje i brige se vrlo brzo oporave, i njihova zahvalnost bude ocigledna. Jednako vrijedi za pse starije dobi koji su i vise nego zasluzili da docekaju starost i odmore svoje kosti u sigurnom i toplom domu.

9Dakle, nije dovoljno misliti da ce pas biti sretan samo zato jer ste ga udomili i odveli iz teskih ili groznih uvjeta. Jednom kada se pas udomaci, vremenom ce se opustiti, pokazati ce svoj pravi karakter, te ce imati razne zelje i potrebe koje treba postovati. Naprimjer,vremenom cete saznati dali treba vise  setnje, igre, paznje, te kakav ima odnos prema drugim zivotinjama, ljudima, djeci itd… Na vama je da pomognete psu da se sto bolje i lakse uklopi u vas zivot, no bas zato da to ne bude prevelika muka za vas i za psa, treba misliti na neke stvari unaprijed.
Takoder treba uzeti u obzi spol i dob psa. Ukoliko je pas u pubertetu, koji traje do otprilike 18 mjeseci starosti, njegovo ponasanje ce se najvjerojatnije poslje toga perioda promijeniti. Bit ce stalozeniji, smireniji, pa na njegovo ponasanje tijekom tog perioda gledajte s vise strpljenja, jer ce ono proci.

Shelter-Dogs-2Pas za kojeg se odlucite ima svoju pricu i nazalost vam je ne moze ispricati. Moguce je da cete tek s vremenom otkriti da se nekih stvari, situcija ili ljudi plasi. Imajte tada jos vise razumijevanja i strpljenja, jer ce on tada trebati vasu pomoc. Vi ste  mu nova sansa da iznova upozna svijet, i na vama je da mu pokazete da svijet moze biti predivno i sigurno mjesto. To vrijedi za sve udomljene pse.
Udomljavanje psa predivna je odluka, jer osim sto ste jednom bicu spasili i uljepsali zivot, ljubav koju cete dobiti nezamijenjiva je.

Naša očekivanja

Naša očekivanja

Često očekujemo od svojih pasa da odmah shvate što (ne) želimo da rade, da se ponašaju uvijek onako kako nama odgovara i da se idilično uklope u naš način života. No vrlo često psi ne razumiju što stvarno želimo od njih, ne ponašaju se uvijek onako kako želimo, niti se njihovo ponašanje idelano uklapa u naš život. Naš zaključak je najčešće – da su zločesti, tvrdoglavi, razmaženi itd..
No sa psećeg stajališta priča je nešto drugačija.


Psi stvaraju asocijacije u trenutku, dok su nase asocijacije vezane za veci kontekst. Zato jednaka situacija nece nuzno biti jednako shvacena nasim ocima i ocima naseg psa. Kako bi psi mogli shvatiti što stvarno zelimo od njih, mi u svojoj komunikaciji trebamo biti jasni – no na pseci način jasni, ne na nas. Na nama je da poticemo, usmjeravamo i motiviramo svoje ljubimce da se ponasaju na nacin koji nama odgovara.
Ako pas ne radi ono sto zelimo, to nije zato jer je zlocest ili slicno, vec zato sto ne razumije što tocno treba raditi. Dok smo mi zauzeti zabranjivanjem svega i svacega, nas pas nema ni priliku saznati sto je za nas pozeljno ponasanje. Takoder vrlo cesto ne uzimamo u obzir prirodne potrebe svoga psa, koje su takoder do jedne mjere genski odredene. Na psece ponasanje takoder utjece i njihova dob, temperament te okolnosti u kojima se nalaze. Nazalost, vrlo cesto pri odabiru psa ne razmisljamo na taj nacin.

Stoga puno stvari trebamo uzeti u obzir prije nego pocnemo ocekivati da se nas pas idealno uklopi u nas stil zivota. Svakako bismo o tome trebali razmisliti prije nabavke psa. A ako vec imamo psa, trebali bismo pokusati uvidjeti koje su njegove potrebe i zelje, te realno razmisliti koje se poklapaju s nasima, a koje ne. Kod onih razlicitih, na nama je da pomognemo psu da svoje potrebe na neki nacin zadovolji (jer smo mi odgovorni za njega i njegov zivot), te ga kroz trening i odgoj nauciti da zavoli i one stvari koje su nama vazne.

Kao primjer cu navesti ovo: ako imamo psa koji je mlad ili je veseloga temperamenta, tada je na nama da mu pruzimo dovoljno mentalne i fizicke zabave, umjesto da nas smeta njegovo skakanje po kuci, natezanje stvari, lajanje i slicno. No isto tako trebamo uciti psa kako da se opusti i bude miran u kuci (svojevoljno, ne na silu), te mu ponuditi nesto drugo sto moze raditi, a sto nece remetiti nas mir ili raspored. Znaci, trebamo razviti medusobno razumijevanje i postovanje, odnosno naci zajednicki jezik.

Zato razmislite unaprijed sto zelite da vas pas radi (dok rucate, gledate telviziju, kada vam dodu gosti itd..), te ga odmah to ucite. Sa time cete smanjiti frustraciju kod vas i kod psa, jer ce on/ona znati sto je za nas pozeljno ponasanje, te ce ga rado i sam/a nuditi (ukolio smo ga ucili uz pozitivne metode). Automatski se ljubimac u isto to vrijeme ne moze ponasati na nama nepozeljan nacin.
Dakle, sto je nama jasnije sto zelimo od njihovog ponasanja, i njima ce biti lakse ispuniti nasa ocekivanja.
Na ovaj nacin im to omogucujemo.


Pomagala pri ucenju lijepog hodanja

Pomagala pri ucenju lijepog hodanja

U današnje doba znamo da postoji niz pristupa i metoda učenja psa sto želimo da radi, bez potrebe da mu se nanosi bol, zastrašuje ga se, prijeti, dere, gura u poziciju itd…
Tržište za kućne ljubimce je široko i oprema je raznolika. Znači, sve se svodi na naš izbor koju opremu ćemo koristiti.
Kao osnova, potreban nam je povodnik i nešto na sto ćemo povodnik vezati.
Najčešće na psa stavljamo ogrlicu i krećemo u šetnju. Kroz koju štene/pas uči da će kroz potezanje doći do svojeg cilja (livade, drugih mirisa, pasa itd..) i prihvaća da je to sastavni dio šetnje, uključujući gušenje, kašljanje i bol, jer je to jedini način da nekamo stigne.


S obzirom na to da nam se to ne sviđa, odlučimo sami ili uz nečiju pomoć psa naučiti da to ne radi.
Česti savjet je da se psa dobro “cukne” (s ciljem da psa odučimo od onog sto smo ga sami nesvjesno naučili), znači da psa naglo povučemo unazad kratkim trzajem, te od psa očekujemo da će shvatiti da trzaj znači prestani potezati. U ovom Blogu neću pisati o tome kakve asocijacije pas tada stvara, odnosno ne stvara, već želim prikazati jednu tipičnu sliku.
Posljedično, vrlo često pas ili povlači još više (uključujući jače gušenje i kašljanje), ili počne gristi lajnu, (neki i naše ruke), ili se počne bojati opreme ili/i naših ruku, te neki psi čak i samih šetnji.
Oni psi koji uz učestalo i učestalo cukanje uspiju povezati da im se više isplati hodati uz nas da ne osjećaju bol na vratu, vrlo često razviju razne druge oblike ponašanja koji nam se najvjerojatnije neće svidjeti, kao reaktivnost na povodniku.
Nadalje, pas koji je reaktivan na povodniku, njega cukamo još jače misleći da će tako naučiti da ne smije iskazivati agresivno ponašanje jer ljudi generalno sve pse koji laju i reže odmah takvima smatraju! Neću pisati niti o posljedicama na pse u tom slučaju i o tome da zapravo sami stvaramo takvo ponašanje i potičemo ga na taj način. To nije tema ovog Bloga, no važno je napomenuti da odabir opreme utječe i na ponašanje i emocije našeg ljubimca.
Vratimo se na opremu.


Znači, imamo neki izbor. Možemo generalno rečeno birati između ogrlice ili oprsnice (koja je bolji izbor za psa jer ne pritišće vrat iako neki modeli mogu nanjeti nelagodu čak i neka oštečenja).
Ako nas pas poteže tada ljudi najčešće mogu birati između poludavilice (ogrlica s metalnim dijelom koji dijelomicno stišće i davi psa), varijacije s bodljama (koja radi na principu da psu zabija metalne bodlje u grkljan i cijeli vrat s ciljem nanošenja boli/jače nelagode kada potegne) i davilice (ogrlica koja dok davimo psa jedini otpor nalazi na psećem vratu i grkljanu, znači nema stoper). Sama činjenica da davimo psa, kako i sama ogrlica nosi naziv, ne samo da je nepotrebna, već i okrutna.
Dodatna činjenica je da nitko ne uči lakše, brže i bolje uz nelagodu ili bol, pa tako ni naši psi.
No neću o tome u ovom članku pisati jer je to velika tema.
Iako je oprema koja nanosi bol zabranjena i zakonom, još uvijek je svugdje u prodaji…


Uz razvijanje znanosti, empatije, mogućnosti shvaćanja i promatranja što nam psi poručuju, kako se osjećaju i kako uče, logičan je bio sljedeći korak – razviti opremu koja će isto tako (kao davilica) služiti kao pomagalo u učenju,neće psu nanositi bol/nelagodu, ili će to barem biti minimizirano. Uz ta pomagala se svakako preporučuje i paralelno učenje psa da hoda na opuštenom povodniku uz pozitivne metode koje umjesto cukanja uče psa što želimo od njega na način koji može lako i brzo shvatiti, te ga se na to potiče i motivira.
Znači to su pomagala pri učenju. Jednom kad pas nauči lijepo hodati na povodniku, pomagala nam više nisu potrebna, iako ih naravno možemo zauvijek koristiti jer psu ne predstavljaju ništa negativno. Dapače, asocijacija vezana za opremu je pozitivna jer im je uvijek donosila pozitivne posljedice.

Takva oprema je rađena na principu da psa zaustavlja/usporava kontrolirajući njegovo tijelo ili glavu.
Odabir opreme ovisi o veličini psa (jačini), obliku glave psa, načinu potezanja, uzet ćemo u obzir je li pas reaktivan na druge pse, te u kakvom okruženju psa najčečće šećemo (puno ljudi, prometa, pasa, djece itd….), također i tko ga sve šeće (djeca, starije osobe itd..).
Opremu koja ide na pseću glavu treba znati pravilno psu prezentirati kako ga ne bi smetala, i kako bi ju rado prihvatio – u suprotnom može doci do frustracije, pogotovo što izrazito restiktira kretanje glave. Zato nisam basš pobornik takve opreme, iako ne nanosi bol.

Preporučujem zato orme koje imaju naprijed kopčanje (no pull harness) – rade na principu da psa zaustavljaju i lagano okreću prema nama bez ikakvog nužnog potezanja rukom.
Kopčanje nije visoko na grlu već na prsima pa nema davljenja.
Svaka šetnja postaje ujedno i trening (znači učimo psa sto želimo, oprema nam pomaže i olakšava), plus zbog opreme pas nema priliku “vježbati” potezanje i na taj način biti nagrađen za to.

Važna napomena je da naravno i takva oprema može nanijeti fizičku štetu pa je potrebno istražiti modele prije kupnje. Ima ih i takvih gdje se jako pazi na udobnost, sigurnost kao i utjecaj na pravilno kretanje psa.
Te kako sam napomenula, vremenom kada pas nauči hodati na opuštenom povodniku tada ju možemo koristiti i kao običnu ormu koja se koča na leđima samo (jer večina ima obje opcije na sebi).
Takvu opremu preporučujem svojim klijentima od početka rada.



Vježba lijepog hodanja na povodniku – što NE znaci hodanje zalijepljeno uz našu nogu i gledanje u nas – uspješno je savladana kada pas hoda na opuštenom povodniku (u obliku slova J) pokraj, malo iza ili malo ispred nas, u svim okolnostima. K tome je i pa opušten i veseo, te niti nas, niti opremu ne smatra prijetnjom ili izvorom nečeg negativnog.
Dok psa tek učimo, takva oprema odlično funkcionira te pas uči prilično brzo i pouzdano. Naravno da zahtijeva i naš dodatni trud, vrijeme i volju da naučimo psa što to znači hodati na opuštenom povodniku, no zbog našeg psa i našeg odnosa, svakako se isplati.
Jednom kada pas nauči hodati na opuštenom povodniku, tada nam oprema vise nije u prvom planu. Povodnik nam tada služi više kao “sigurnosna nevidljiva mreža” jer se pas kreće kraj nas kao i da nije vezan, no ipak u slučaju neke nenadane situacije ne može nastradati. Tada je svejedno nosi li pas običnu ogrlicu na kopčanje ili oprsnicu jer nema zatezanja u šetnji.
No ako ima davilicu a nešto se nenadano dogodi i pas naglo potegne, ozljede mogu biti ozbiljne cak i pogubne!
Zato uz rad sa psom, birajte i opremu koja ne može štetiti vašem psu.


Biste li napravili sve sto vam kazem?

Biste li napravili sve sto vam kazem?

Izuzetno se cudim tomu kako jos uvijek vlada misljenje da na pse treba vikati, prijetiti im, cukati na ogrlici dok se pas davi i jos se ljutiti na njega zbog toga, vikati/istuci ga kada ga napokon uhvatimo nakon sto nije htio doci, ili ako se popiskio u nasem domu, itd, itd.. popis je dugacak.
bad dog owner

Da dodete k meni s nekim problemom na konzultacije ili trening, biste li doista poslusali sljedece savjete?

Vi kazete: moj pas laje doma i to mi stvara velik problem, susjedi se bune, sto da radim?. A ja vam odgovorim: Pas ne smije lajati, on time pokusava biti dominantan, morate mu pokazati tko je gazda, zato je najbolje da ga lupite novinama po njusci svaki puta kada laje. S vremenom ce prestati. Ako ne prestaje, morate lupiti jace. Ne zvuci li vam to okrutno, krivo, nepotrebno?
Ajmo dalje.

Vi kazete: moj pas poteze na lajni, ruka me vec boli od njega, ja mu zelim najbolje, a on je tako pokvaren i zlocest i samo me poteze. Ne pomaze ni kada ga cukam, cak sam promijenio/la ogrlicu i sada ima zeljeznu davilicu. Sto da radim? A ja odgovaram: pas zapravo zeli biti dominantan dok vas poteze, zeli biti prvi i pokazati vam da je on glavni. Morate ga puno jace cuknuti, i to raditi onoliko puta dok ne odustane, pa makar se gusio i slinio s krvavim, izbuljenim ocima. Ako ni tada ne prestaje, zakucajte ga na pod i drzite dolje jako crvrsto makar se koprcao, kad se smiri, znaci da ste pobijedili, tada ste vi gazda svojemu psu, a on je tada naucio da vas mora slusati. Sigurno ce hodati mirno kraj vas nakon toga.

featured3Vi kazete: moj pas piski po kuci stalno, ne mogu to podnijeti, sto da radim? Ja vam odgovorim: mozete raditi nesto od sljedeceg: vicite na njega kada nadete lokvu mokrace, gurajte mu glavu unutra i nemojte mu dati veceru. Ili uzmite novine, dovucite ga za siju do mokrace i vicite na njega, mozete jos uzeti i novine i udarati po guzi. S vremenom vise necete morati lupati psa, biti ce dovoljno da vidi novine i odmah ce pobjeci od vas s podvijenim repom, to je znak da ste vi njegov gazda i da mora raditi ono sto vi kazete. S vremenom ce prestati piskiti jer se nece usuditi.

Vi kazete: moj pas uzasno laje na druge pse, moje setnje su nepodnosljive, sto da radim? Ja vam kazem: psi ne smiju lajati nikada i ni na koga, a kamoli rezati. Cim pocne, dobro ga cuknite i viknite NE!!!, ako ne prestane, prikujte ga na pod. U svakoj setnji idite sve blize i blize drugim psima i ako pocne, udarite ga nogom u straznji misic i jako cuknite, uvijek vicite NE!!! Sigurno ce prestati ako budete uporni u korekciji.

Vi kazete: Moj pas se svega boji, jako ga volimo, ali to nam smeta, sto da radimo? Ja vam odgovaram: ma nije to nista, samo se pravite da je sve uredu, ignorirajte ga, i dovodite u situacije kojih se boji, vec ce se vremenom nauciti. Ako se trese i cvili, nedajte mu da vam dode blizu i nemojte ga slucajno dirati. Pravite se da ga nema koliko god on pokusavao, tako cete mu pokazati da se nema cega bojati.

scared-dog-faceMogu nabrajati do prekosutra.
Necu pisati o tome zasto je sve gore navedeno apsolutno pogresno. Vise me zanima biste li vi to bez pogovora napravili samo zato jer se profesionalno bavim zivotinjama?  Vjerujete li da je to u redu prema psima?
Vjerujete li da je to jedini nacin? Ispravan nacin?

Znam poprilicno puno rjesenja za sve gore navedeno i niti jedno nema dodirnih tocaka sa zastrasivanjem, vikanjem, fizickom silom, ljutnjom, forsiranjem i ocekivanjem da nas psi MORAJU slusati.
Jeste li ikada zastali i zapitali se kako je njima? Sto su stvarno naucili u tome trenutku? Zar zelite da vas se pas boji ili vasih potencijalnih reakcija?

Tu su nebrojene negativne posljedice za pse, kao i za nas odnos s njima. I to negativne posljedice psihicke kao i fizicke (zdravstvene).
Da bi zivotinja uistinu s nama suradivala, najprije moramo zasluziti njezino postovanje i povjerenje. Sve je ostalo zapravo vlasnicki odnos – mi naredujemo – oni izvrsavaju bez pogovora.
Znate onu: Zivjeti sa psom je privilegija, a ne pravo…


Pubertet kod pasa

Pubertet kod pasa

Mislili ste da vam vaše štene uzima puno vremena i energije? Pričekajte da uđe u pubertet :)
Psi okvirno ulaze u pubertet s 5, 6 mjeseci i on traje do otprilike 18 mjeseci starosti (kod nekih pasa traje i duže). Svaki će pas proživjeti pubertet na svoj način i to treba uzeti u obzir. No generalno govoreći, psu će se u to doba mijenjati ponašanje i najvjerojatnije će to utjecati na naš suživot.
boxer_jumping_up-1Pubertet je razdoblje tijekom kojega pas iz steneta izrasta u mladoga psa. To znaci da ce pas u pubertetu imati sve vise energije, bit ce sve znatizeljniji, a koncentracija ce padati i biti ce sve kraca. Ide li to nama u prilog – najcesce ne. Cinit ce vam se da to vise nije onaj isti preslatki stenac, vec buntovnik bez razloga 🙂 No oni imaju svoje razloge – a zovu se hormoni. Na ponasanje pasa koji su sterilizirani/kastirani nece utjecati budenje hormona koji reguliraju seksulane nagone, no i dalje ce proci kroz proces odrastanja, koji je najcesce buran.

Pokusajte se sjetiti sebe u to doba, ili ste mozda i vi bas sad u procesu odrastanja? Nije lagano, je li tako? Imali smo osjecaj da nas nitko ne razumije, nije nas zanimalo sto nam drugi govore, a najmanje smo htjeli raditi ono sto se od nas ocekuje. Jesmo li mi bili namjerno “zlocesti” – ne, bili smo u pubertetu. Jesmo li danas drugaciji? Jesmo (najcesce :))
To znaci da ce i kod pasa pubertet jednoga dana proci i sve ce sjesti na svoje mjesto.

naughty-puppy_0Za vrijeme trajanja puberteta moze doci do razlicitih faza unutar kojih ce pas mijenjati svoje ponasanje i raditi stvari koje do tad nismo vidjeli. To je normalno, nismo se ni mi jednako ponasali s 13, 15 ili sa 17 godina. Isto vrijedi i za pse.
Njihova ce pozornost biti rastrkana, sve i svasta ce ih zanimati, svasta ce im padati na pamet, a mi cemo im biti najmanje zanimljivi i vazni. Utoliko se trebamo jos vise potruditi, izgradnjom pozitivnog odnosa, da shvate kako mi jesmo vazni, zabavni i  izvor svega najvaznijeg za njih.
Takoder psi u toj dobi znaju biti “osjetljiviji” pa je takoder vazno kakva ce iskustva dozivjeti u tom razdoblju. To se pogotovo odnosi na njihov odnos s drugim psima. Kao i kod stenaca, i mladim psima treba birati prijatelje i paziti da se druze i igraju (ako zele) sa psima koji im odgovaraju po temperamentu, kako ne bi dolazilo do sukoba. Takvi sukobi mogu imati dugotrajan i negativan utjecaj na ponasanje naseg psa prema drugim psima.


Sto raditi dok je pas u pubertetu? Ako ste radili sa psom dok je bio stene (a sto je jako pozeljno i vazno), moguce je da ce se pas poceti ponasati kao da to nikada nije ni naucio. No to ne znaci da je on to zauvijek zaboravio, no sve gore navedeno ce ga najvjerojatnije sprjecavati da pouzdano napravi ono sto zelimo. Ali to je normalno za tu dob, i zato se moramo oboruzati strpljenjem i paziti na sljedece: Raditi prevenciju gdje se moze, preusmjeravati uporno psa da radi ono sto zelimo, ponavljati i vjezbati prije naucene stvari (pa makar pas to lose izvodio no da na neki nacin odrzavamo), pruziti dovoljno fizickih aktivnosti i dati dovoljno mentalne stimulacije. Tu pomazu i treninzi (ucenje novih stvari) i interaktivne igracke – dajte im nesto da rade, nesto sto je nama pozeljno a psima od vaznosti.


Probajte shvatiti da ni psima u pubertetu nije lagano, da njima upravljaju hormoni, da rastu, da uce o zivotu i da su jos jako mladi. Sve ce to proci i onda cete vidjeti jos jednu promjenu u ponasanju, kad pas prelazi iz mladog psa u odraslog psa, i svijet kojeg su zaljuljali ce se smirivati. Sto vise truda i strpljenja ulozite dok je pas stene i dok je u pubertetu, sve ce to pozitivnije utjecati na vas zajednicki daljni suzivot.
Stenci prilicno brzo dosegnu svoju visinu i nama izgledaju odraslo, no nemojte tada smatrati da se sada vec moraju znati ponasati – to nije realno jer su zapravo jos uvijek “klinci”.
Zato nemojte ocekivati – vec im pomozite! 🙂


Strahovi kod pasa

Strahovi kod pasa

Ovo je jako kompleksna i važna tema. Strahove i traume ne bi smjeli shvaćati olako niti tome tako pristupati. Veliki broj pasa osjeća strah zbog (od) nečega, a razlozi su raznoliki. Neki su uzrokovani time što pas nije prošao pravi proces socijalizacije u razdoblju odrastanja (“prozor” učenja o svijetu je prilično kratak kod pasa), neki su vezani za traumatsko iskustvo, dok neki psi imaju gensku predispoziciju ili/i su plašljivi po naravi.

Koji god razlog bio, jedno vrijedi za sve pse – njima nije lagano!


Ono što se često događa skrbnicima pasa je da strahovi njihovog ljubimca izazivaju u njima frustraciju jer život sa psom koji ima strah/ove zahtijeva ponekad i prilično velike prilagodbe u životnom stilu i svakodnevici. I to je potpuno razumljivo, no nervoza i ljutnja naravno ne pomaže njihovom psu, dapače, najčešće dolazi do razdora u odnosu. Posljedično pas se tek osjeća usamljen u svojem strahu i emocija se produbljuje.
Ono što mi trebamo napraviti za našeg psa je pomoći mu da se nosi sa svojim strahom.
Postoji li magična formula kako to učiniti? Ne, naravno. No postoje razni načini i metode, ali njih je najbolje prepustiti stručnjacima kako ne bismo nenamjerno pogoršali stanje, no svakako i sami skrbnici mogu puno pomoći.

scared-chihuahua-229x300Postoji mit da ako psa koji se boji mazimo, dajemo nagrade ili pozornost, time zapravo pojačavamo strah jer dajemo psu informaciju da je OK bojati se!! Isti mit vrijedi i za reaktivne pse. Ljudima se često preporučuje da pse koji se boje treba ignorirati, ne dati im da nam budu blizu ili ih čak natjerati da se približe izvoru straha. No baš nasuprot, to je najgore što možemo napraviti našem psu!
Psima su njihovi strahovi STVARNI. Ono što nama izgleda kao “pa to je samo pas”, dijete, čovjek s vrećicama, ruka koja prilazi, bicikl, vrećica na podu, grmljavina ili petarde, u očima našeg psa to su čudovišta s 10 glava i grozni zvukovi koji im iskonski govore da se treba od njih maknuti jer im mogu nauditi. Zato nemojte gledati na takve situacije svojim očima, već pokušajte njihovima.

dog- scared

Možda nemate neki veći strah, kao npr. od visine, paukova, zmija ili slično, tada će vam biti teško zamisliti kako se psi osjećaju. No pokušajte, svatko od nas ima nešto što u nam izaziva barem nelagodu. Bi li vama pomoglo u tom slučaju da vas netko tko vam je drag i bitan (mama, tata, suprug/a, prijatelj..) izignorira ili tjera od sebe? Bi li vam pomoglo da vas taj netko uzme za ruku i vuče prema izvoru straha, zatvori vas u sobu i kaže, sad ćeš se suočiti sa strahom jer ti ja tako kažem. Naviknut ćeš se već na to.

Kada životinju (pogotovo repeticijski) izlažemo prisilno i bez izlazno velikoj nelagodi tada može doći do odustajanja od bijega/borbe. To prividno izgleda kao da se životinja prestala bojati (reagirati). No ona se zapravo povukla u sebe i ne usudi se vise išta pokušavati. To je kao prvo okrutno, kao drugo to je i opasno. Premda prividno izgleda kao da smo uspjeli postići da se više ne boji (vrijedi i za kažnjavanje – ako prestanu nešto raditi kako bi izbjegli negativnu posljedicu) tada smo stvorili tempiranu bombu koja će kad tad “eksplodirati” prema vani (bijeg, ugriz)  ili unutra (oboljenje). U svakom slučaju posljedice mogu biti kobne.

Suprotno tome, mislite li da će vam pomoći nečija utjeha, topla riječ, zagrljaj, podrška? Ili mislite da će to povećati vaš strah?
Hoće li vam pomoći ako vam jako bliska i važna osoba pokuša odvratiti pažnju od straha ili vas odvesti dalje od izvora straha. Hoće li vam pomoći ako je uz vas?
A što ako vam želi pomoći (malim koracima i kada ste VI spremni) da pokušate savladati strah dok vas on/a drže za ruku no kao znak potpore? Hoće li to povećati vaš strah?
Neće, jer nije moguće strah nagraditi. Ovdje se radi o mijenjaju asocijacije i emocije.

Psima (i nama) je jako važno da imaju izlaz (mentalni ili/ fizički), to im daje kontrolu nad situacijom, ali i strahom.
Zato, ako želimo pomoći svojem psu, ne bismo ga smjeli forsirati da se suoči sa strahom i trebamo mu biti podrška. Osim toga trebamo mu pomoći da postepeno promijeni asocijaciju i emociju vezanu za ono sto ih plaši.

No treba pripaziti – panično grliti psa i uzrujano ga maziti mu neće pomoći. Izuzetno je važno da ostanemo smireni i stabilni, tada dajemo psu poruku da se ne bojimo i da smo staloženi. Na neke pse to već djeluje umirujuće (daje im povjerenje u nas kao zaštitnika). Ako pas ne želi dodir i želi biti sam tada to trebamo poštovati. No olakšati mu na druge načine (modificirati okolinu i slično).

Također, treba raditi prevenciju tako da se pas sto manje mora suočavati sa strahom, kako se strah ne bi povećavao, što je neizbježno ako pas nema izlaz iz situacije koja ga plaši.
Razvijajte mimo straha sto jači i pozitivniji odnos sa svojim psom kako bi se osjećao automatski sigurniji uz vas te bio barem malo stabilniji u teškim situacijama. Vi u tom slučaju možete psu biti izlaz iz situacije.
Također, dajte mu priliku da uči nove stvari na način gdje će brzo i lako biti uspješan, to će mu to podignuti općenito samopouzdanje. Dugoročno to će mu dati i samopouzdanje da se bolje nosi sa strahom.


Da bi sve to funkcioniralo, ignoriranje, forsiranje, odgurivanje, naša ljutnja i slično samo će psu dati poruku da nama ne može vjerovati  i da je potpuno sam u svojem strahu. To ne samo da je tužno i nepotrebno, već je i opasno jer ce onda pas kada se uplaši pobjeći – ne samo od izvora straha, već i od nas!

Postoje razne metode i načini kako psima možemo pomoći da promijene negativnu emociju vezanu za nešto/nekoga. Postoje i razna pomagala koja mogu psima pomoći u savladavanju strahova. No svaki pas je drugačija priča koju treba znati pročitati i kojoj se treba znati prilagoditi. No samim što ste svojem psu podrška, već ćete mu učiniti veliku uslugu.

Jelena Kallay
Diploma Animal Behavior Technology, Dip. ABT
Dog Trainer Professional Program, Karen Pryor Academy  – Certified Training Partner, KPA CTP

Što očekujemo od šteneta

Što očekujemo od šteneta

Stiglo je štene u naš dom i radili mi to svjesno ili ne, imamo neka očekivanja o tome kako želimo da se štene ponaša. Uzet ću u obzir da ste pravilno izabrali štene, odnosno psa koji će se po svojem temperamentu i pasminskim karakteristikama (možemo nagađati i ako je riječ o križancu/mješancu)
Unutar pasmine, svaki pas ima i svoj karakter, koji utječe na njegovo ponašanje, kao i okolnosti u kojima odrasta.

63965257177041767_6nuGRbxW_cOdgajati stene nije jednostavno i zahtijeva puno nase pozornosti, vremena, truda i dobre volje. Mi smo sada ti koji ce ga usmjeravati i utjecati na njegovo odrastanje. Ako odmah u pocetku prihvatimo cinjenicu da su stenci zapravo male bebice koje jos nista ne znaju, bit ce nam lakse shvatiti koliko nase pomoci oni zapravo trebaju.
Sve sto na pocetku ulozimo u odgoj steneta dugorocno ce nam se isplatiti.


No u nase namjere ce se umijesati psicev karakter, prirodne potrebe i nasa cesto nerealna ocekivanja. To znaci da je normalno da ce se dogoditi da psic obavi nuzdu u kuci/stanu, da izgrize nase carape, slape, daljinski, da skace po namjestaju, da nas grize u igri, da nece doci u setnji i slicno…popis je dugacak :).
To je normalno psece ponasanje, na nama je da pazimo da do toga ne dode i to prevencijom, dobrom organizacijom i preusmjeravanje steneta na radnje koje smije obavljati.  Nitko nije rekao da je lagano, no moguce je. To je postala nasa odgovornost onog trenutka kada smo donijeli odluku da cemo odgajati stene.


Ako ne znate sami kako pravilno odgajati stene, obratite se strucnoj osobi koja ce vas moci savjetovati. Bilo bi dobro ukljuciti stene u dobar program za stence, gdje ce se moci pravilno socijalizirati i uciti osnove ponasanja.
Ono sto nikako ne bismo smjeli je frustrirati se i kaznjavati stene, jer ono zapravo samo radi ono sto je za njega/nju potpuno prirodno. Psima nije lagano nauciti se na nas nacin zivota, koji je sigurno drugaciji od njihove ideje kako bi trebali zivjeti. No ako ih ucimo na pozitivan nacin i pokazujemo im da nam mogu vjerovati, te da smo im potpora  –  brze i lakse ce se uklopiti.


Zato nemojte ocekivati od psica koji jos nema razvijen mjehur do kraja da ce trpiti ili da ce sam znati gdje i kada treba obavljati nuzdu. Naucite unaprijed da psici najcesce obavljaju nuzdu odmah nakon igre, jela i spavanja. Da ih treba cesto izvoditi na mjesto gdje zelimo da obavljaju, poticati ih i nagradivati kad uspiju. Nemojte ocekivati da ce psic mirno lezati cijeli dan dok vi gledate televiziju. Nemojte ocekivati da ce odmah shvatiti da smije zvakati samo svoje igracke. Nemojte ocekivati, vec ih ucite.
teacup-puppy-peeingI stenci imaju neka ocekivanja i oni ce nam to jasno pokazati. Nemojte to shvatiti kao da su zlocesti, nemoguci, naporni i slicno. Oni isto tako imaju svoje potrebe i zelje. Naucite sto je to, i pruzite im to na nacin koji ce zadovoljni i vas i stene. To je bit dobrog odnosa.


Što je to pozitivna komunikacija?

Što je to pozitivna komunikacija?


Pozitivna komunikacija se prvenstveno odnosi na našu interakciju sa životinjama, što uključuje naš verbalni i fizički pristup i odnos.  Sama nam riječ “pozitivno” govori da je komunikacija takva da neće naškoditi životinji, te da će joj pomoći da se bolje razumijemo. To također znači da ćemo u radu sa životinjama birati i koristiti one metode koje će ih poticati u učenju, razmišljanju i koje će im dati prostora da se razvijaju i napreduju. To treba biti na dobrovoljnoj bazi.

U suprotnom im dajemo informaciju da nam ne treba vjerovati, da smo nepredvidivi i da je najbolje ni ne pokušavati ništa jer nije sigurno kako ćemo reagirati, odnosno kakve će biti posljedice. Znači odnos postaje narušen i nezdrav, gdje se s vremenom životinja najčešće povlači u sebe kako bi izbjegla neke negativne posljedice.
Zato u komunikaciji i odnošenju prema životinji ne koristimo kažnjavanje, zastrašivanje niti opremu koja nanosi bol. Jer pri takvom pristupu rješenja su često brza, no najčešće kratkog su djelovanja i neželjeno se ponašanje se zna iskazati u nekom drugom obliku.


Psi uče asocijacijom i na temelju posljedica. Kada psi povežu da im je određeno ponašanje (radnja) donijelo pozitivnu posljedicu, rezultirati će sve češćim nuđenjem tog ponašanja. Ako komuniciramo s njima tako da im pomognemo u stvaranju pozitivnih asocijacija koje vode do takvih pozitivnih posljedica, imat ćemo psa koji će rado surađivati.
To ne znači da im ne trebamo postavljati granice i pravila, dapače trebamo, no ako ih jasno i pozitivno iskomuniciramo, oni će to i poštovati.

Pozitivna komunikacija znači da ćemo koristiti metode koje će nam pomoći da sto jasnije i lakše prenesemo informaciju životinji. Koristit ćemo se prevencijom, preusmjeravanjem u željeno ponašanje, te nagrađivanjem spontanog i ponuđenog željenog ponašanja. Pomagat ćemo im mijenjanjem okoline ili/i posljedica, te ćemo naučiti čitati njihov “govor” i ponašanje. Sve to zajedno vodi do toga da ćemo razviti komunikaciju koja je razumljiva i njima i nama. Postavljat ćemo situaciju tako da je životinja što uspješnija, odnosno da joj je što lakše nuditi željena ponašanja kako bismo to mogli i nagrađivati. Time posljedično životinja rado sudjeluje u traženome, te nagrađivana ponašanja počnu za njih značiti ugodu. Tako stvaramo dugoročnu i stabilnu vezu.


Životinje s kojima komunicirano na grub način (fizički i verbalno) mogu postati destruktivne, povučene, te mogu razviti razne fobije, strahove i traume. Svoju frustraciju mogu početi iskazivati na razne načine, bilo to prema svojoj okolini ili prema sebi.

U današnje doba imamo dovoljno informacija, istraživanja, vrhunskih rezultata, i odličnih odnosa koji potvrđuju moć pozitivnog pristupa.
Kako ćemo komunicirati sa životinjama odlučujemo sami…

Dijeljenje životnog prostora

Dijeljenje životnog prostora

Ako želimo dijeliti svoj krevet, kauč ili bilo koji prostor sa svojim psom, to je apsolutno u redu, osim u slučaju kada nam pas “brani” da mi taj prostor dijelimo s njim/njom.


Vise se puta dogodilo da mi klijenti prilicno sramezljivo pricaju o tome kako njihov pas spava s njima u krevetu, sjedi na kaucu ili cak sjedi za jedacim stolom kao da je to nesto sramotno! To je stvar osobnog izbora i nitko to nema pravo osudivati.  To je sasvim u redu sve dok je takvo ponasanje pod nasom kontrolom. To bi znacilo da, naprimjer, mozemo lako pozvati psa na krevet ali ga i poslati dolje ako nam tako vise odgovara. Ako  smo razvili sa psom pozitivnu komunikaciju, nece mu biti problem napraviti ono sto od njega trazimo (a da je razumno i pravedno prema psu).


Suprotno tomu, ako pas na nas rezi ako ga, naprimjer, zelimo maknuti s kreveta, kauca ili dok prolazimo kraj njega, tada je najbolje naci strucnu i educiranu osobu koja se profesionalno bavi psima koji imaju problema u ponasanju, kako ne bismo sami pogorsali situaciju. Takva je sitaucija potencijalno opasna, pogotovo ako u kucanstvu ima  i djece.


Vazno je da psima dajemo uvijek istu poruku i da smo dosljedni. Takoder je bitno da se svi u kucanstvu jednako ponasaju. To znaci da ne mozemo imati pravilo da pas ne smije ici na kauc, no da ga ipak koji put netko pusti gore. Takva poruka i ponasanje za psa su zbunjujuci i moze doci do frustracije te sto vece zelje da se popne na kauc. Sve to moze rezultirati iskazivanjem agresivnog ponasanja. Isto tako, ako pas inace smije na kauc, no koji puta nam “ide na zivce”, nije ga pravedno samo izgurati dolje. U takvim slucajevima treba poslati psa na “Mjesto”, tj. u njegov krevetic /boks, u kojem jednako voli boraviti kao i na kaucu. Vise o tome pisala sam u jednom od Blogova:


Dijeliti prostor sa psom jako je lijepo, i za nas i za njih, no treba pripaziti da u tom odnosu vlada sklad i uzajamno postovanje, te da postoje neka pravila naucena na pozitivan nacin. Takoder treba pripaziti da ne dolazi do svada unutar obitelji oko toga treba li dijeliti pas odredeni prostor s nama. Tu treba imati razumijevanja za sva misljenja i naci adekvatan kompromis tako da svima bude ugodno. Kao, naprimjer, da pas ne mora spavati s nama u krevetu, no da smije u sobi, i slicno..
Psi ce rado postovati postavljene granice ako su im razumljive i pozitivno postavljene, tada nema frustracije i potrebe da cuvaju sebe ili ono sto smatraju vrijednim.


Dovoljno je pet minuta…

Dovoljno je pet minuta…

Skrbnici pasa često odustanu od provedbe treninga/vježbanja sa svojim psom jer smatraju da im to oduzima previše vremena, no zapravo je i “pet minuta” dnevno dovoljno. Odnosno, vježbanje bi bilo idealno rasporediti tijekom dana u više kratkih seansa. Za pse je ionako bolje kad uče kratko i često, te kad imaju pauze između seansi. Psi vole učiti (ako je učenje ugodno i motivirajuće) i takvi kratki treninzi ispunit će im dan na pozitivan način.  Time ćemo ujedno i smanjiti mogućnost da im postane dosadno te da počnu biti destruktivni.


Isto tako možemo vježbati ubacujući “trening” u svakodnevni život – kao naprimjer “Sjedni” za obrok, igračku,maženje itd…
Svi mi tijekom dana imamo male “rupe” u kojima bismo mogli provježbati neke stvari sa psom, kao naprimjer dok gledamo reklame na televiziji, dok čekamo da nam se nešto skuha, dok vodimo psa u kafić s nama, itd…

Šetnja sa psom idealna nam je prilika za vježbu, jer je to vrijeme koje ionako potpuno posvećujemo svojem psu. Priliku za vježbanje imamo i dok se igramo sa psom.
Također bi bilo dobro da nagradice koje znamo dati psu čisto iz dragosti, počnemo povremeno koristiti kao priliku da zatražimo psa da nešto naučeno napravi te onda dati nagradicu – kako bi održavali vrijednost tog signala u očima psa.


Stvari koje pas uči treba često vježbati i na ovakav način će se novo ponašanje prije “uhvatiti” a i nama i psu će postati dio svakodnevice.
Također, kako sam već spomenula najbolje je vježbati kratko i često jer tada mozak najbolje procesira informacije, pamti i bolje razumije “gradivo”.
Sve će to pomoći psu da ne dođe do zasićenja od vježbanja, te da njemu i nama to postane jedna pozitivna navika.
Zato nemojte misliti da trening sa psom oduzima puno vremena!
Umjesto toga pomozite i sebi i psu da što prije, lakše i bolje provježbate stvari koje će poboljšati kvalitetu vašeg odnosa i olakšati vam zajednički život.


Pitajte pitanja! Znalci o psima su posvuda…

Pitajte pitanja! Znalci o psima su posvuda…

Kako biste znali odabrati osobu koja će vam pomoći u odgoju vašeg psa, nemojte se bojati pitati pitanja. U današnje doba jako je popularno “baviti se psima”, i svi su veliki znalci i stručnjaci. Ljudi često smatraju da znaju sve o psima ako su tijekom svog života imali pse ili čak samo jednog psa.

Najviše znalaca možete susresti u šetnji, u parku, gdje su svi puni savjeta. Netko je pročitao knjigu, netko je gledao tv emisiju, netko je išao na tečaj, netko je to naučio sam preko svojih pasa…hm…no ima li takva osoba pozadinu i iskustvo potrebno da bi nekomu dao savjet, a kamoli pokazao kako pravilno odgajati vašega psa? Shvaćaju li takvi ljudi da je velika odgovornost davati nekomu savjete i koristiti se raznim metodama koje će utjecati na život tog psa, njegovog skrbnika, cijelu obitelj i cijelu okolinu? Takvi savjeti mogu čak postati i opasni…

Nažalost u svijetu, kao i kod nas, bilo tko može se prozvati “trenerom pasa”, to još nije regulirano. Znanje i institucije gdje se o tome može učiti postoje, no još uvijek osoba ne mora biti educirana kako bi se “bavila sa psima” i od toga zarađivala.
Pa kako onda znati komu vjerovati?
Pitajte pitanja. Koristite se također svojom intuicijom, logikom i razumom. Ako vam se neka metoda ne svidi ili je ne razumijete, recite. Nazovimo za potrebe ovoga Bloga takvu osobu “Trener”. Trener bi trebao znati objasniti podlogu koja stoji iza metode, sto ona treba postići i zašto smatra da odgovara vama i vašem psu. Znaci, pitajte. Trener koji ima dobru edukacijsku pozadinu, znanje i u potpunosti razumije i poznaje metodu kojom radi trebao bi vam bez problema sve to moći objasniti.

dog cartoon

Što znači imati edukacijsku podlogu i pozadinu? To znaci da osoba ne poznaje samo metodu, već i filozofiju koja stoji iza nje, i sve njezine komponente. Znaci da može vidjeti cijelu problematiku u dubinu i širinu, a ne samo površno i plošno. Znači da dobro zna cijelu abecedu a ne samo A,B,C – jer to je nešto sto svatko može pročitati, pogledati video, kopirati nekoga dok ga je gledao itd…
Ako postavljate pitanja, lako ćete otkriti seže li znanje te osobe dalje od C…
Također ima i onih trenera koji dobro poznaju teoriju, no kad je praksa u pitanju, tu se izgube. Zato ih slobodno pitajte da vam pokažu ako nisu i ako vama ne ide ili vam nije jasno kako. Nije jednako nekomu govoriti što da napravi i moći to sam izvesti. Trener s iskustvom i znanjem snaći će se sa svakim psom.

Dobar trener trebao bi znati lako prenijeti znanje , kako bi ga vi znali pravilno prenijeti na psa. Znači treba vas obučiti kako raditi sa svojim psom, jer je to vaš pas koji s vama živi i vi trebate razviti odnos s njim. Naravno da pas treba i trenera prihvatiti kako bi vam mogao pokazati što i kako, te da psu učenje nije stresno. No naglasak treba biti na vašem odnosu.


Zato je potrebno pitati potencijalnog Trenera gdje je naučio to što tvrdi zna, od koga, koliko dugo se time bavi, s kakvim psima je radio, itd…
I da se vratim na razne znalce o psima, nemojte da vam je dovoljno ako vam netko kaže 10 godina ili cijeli život bavim se psima. Super, no što je ta osoba točno radila sa psima to vrijeme? Imala ih kao kućne ljubimce, šetala se s njima, igrala se s njima.. što to znači baviti se psima? Kvalificira li ih to da budu Treneri, da utječu na život vašeg psa i vas, i da vam još to naplate?

U ovoj prići postoji još i problematika vezana za izbor samih metoda. Osobno sam pobornik isključivo pozitivnih metoda (link na informacije o pozitivnim metodama i komunikaciji u radu –, no ima i onih koji govore da se koriste pozitivnim metodama, no nije im problem psa cuknuti ili tražiti od njega nešto nerealno.
Zato pitajte unaprijed točno kakve metode upotrebljavaju i zašto.
Nažalost događa se i to da ima trenera koji upotrebljavaju pozitivne metode no ne znaju ih provesti do kraja, i onda su krajnji rezultati loši ili ih nema. Tada čine problem onima koji uspješno koriste takve metode, jer moraju prvo ljude uvjeravati u to da one stvarno funkcioniraju.
Zato pitajte trenere kako zapravo funkcionira metoda koju upotrebljavaju, zašto ih upotrebljavaju, kako izgleda proces, ima li nekih nuspojava, i ako ima, kako ih riješiti.
Pozitivne metode jako su moćne ako se pravilno izvode, no u rukama Trenera koji ih ne razumiju ili ne poznaju dovoljno one gube tu moć i dolaze na loš glas. Šteta…


Zato, kad vam Trener kaže napravite tako i tako ili nemojte to raditi, slobodno pitajte Zašto. Na kraju dana vi ste taj/ta koja se najviše bavi svojim psom i bitno je da točno znate što radite i zašto.
Zato se dobro raspitajte i razmislite komu dajete svoga psa i sebe u ruke jer sve to utječe na razvoj psa, na daljnje ponašanje, kao i na vaš odnos.
Nemojte to olako shvatiti. Posljedice mogu biti ozbiljne.


I za kraj, biti trener pasa NE ZNAČI da je osoba educirana i za rješavanje problema u ponašanju – kao što su strahovi ili reaktivnost (agresivan ponašanja). To su dvije različite discipline, hajdemo to tako reći. Dobar trener svakako treba dobro razumjeti pseće ponašanje, no za rad sa psima koji imaju probleme u ponašanju potrebno je kvalitetno nadograditi znanje.
To je kao da miješamo sportskog trenera sa psihologom. Zamislite koliko je tek tu štete moguće nanijeti…

Procjena ponasanja pasa

Procjena ponasanja pasa

Kako bismo znali i mogli procijeniti ponasanje i karakter psa, trebamo prvo vidjeti cijelu sliku, saznati i uvidjeti sve okolnosti, saznati sve o uvjetima u kojima pas biva i provesti vise vremena sa psom. Takoder ovisi za sto se pas testira i sto zelimo saznati. Testovi moraju biti humani, ne smiju biti ekstremni, te moraju biti sigurni za psa i osobu koja ih provodi.

Kada radimo procjenu steneta, treba prvo uzeti ono ocito u obzir, da je to stene. Normalno je za stene da je veselo, razigrano i znatizeljno. Postoje razni nacini da saznamo kakvog je stene karaktera i mozemo na osnovu toga donekle previdjeti kako ce se ponasati u odrasloj dobi. No na daljne ponasanje steneta utjece i pubertet, te razne okolnosti i dozivljaji koje ce pas dozivjeti tijekom zivota. S odraslim psima treba biti jos oprezniji, bas zato sto imaju povijest koju mozda necemo moci nikada saznati.

Velika je greska odvesti psa na teren na kojem je odmah previse izazova i previse promjena. Takoder je velika razlika u tome kako cemo procijeniti psa koji je odrastao u sklonistu, u necijoj kuci, u boksovima, u obitelji sa djecom, bez djece, u gradu, na selu, sa drugim psima, itd.. Takoder treba uvidjeti sto je pas do tada naucio u svakodnevnom zivotu, tko se njime bavio, na koji nacin, koliko cesto, itd. (ako je moguce dobiti informacije)

Procjena se radi u kontroliranim uvjetima, na neutralnom terenu, i onda se pas postepeno provodi kroz razne situacije (testove). Cijelo vrijeme moramo imati na umu povijest tog psa (znaci ako je poznata) i okolnosti u kojima zivi. Ne mozemo provoditi testove po sablonama jer to nije profesionalno, strucno ni pravedno prema psu. Niti smijemo biti brzopleti u odlukama.


Na ponasanje psa za vrijeme testa moze direktno utjecati ono sto se dogadjalo netom prije testa ili tijekom tog dana. Dok na sam test cak moze utjecati kakvog je u tom trenutku raspolozenja osoba koja provodi test. Osoba koja provodi testove mora, izmedu ostaloga, jako dobro znati citati pse i znati im “uci u glavu”, mora znati realno i objektivno citati rezultate te donijeti i takve zakljucke. Takoder mora tijekom testova pisati svoja zapazanja i znati prepoznati je li ponasanje uvjetovano okolinom, odnosno do koje mjere (jer okolina uvijek utjece na ponasanje).

Znaci puno toga trebamo uzeti u obzir. Kako sam vec pisala u prijasnjem Blogu, psi u sklonistima znaju nakon udomljenja promijeniti ponasanje kako se mijenjaju okolnosti. Znalo se dogoditi da su psi, koji su prosli testove i otisli u neciji dom, naknadno ugrizli neku osobu ili dijete. I obrnuto psi koji nisu dobro prosli na testovima a dobili su  sansu za udomljenje, procvjetali su  i vise nikada nisu pokazali ponasanje koje su pokazivali za vrijeme testiranja.


Bila sam na konferenciji u Americi gdje se diskutiralo o tim stvarima i cak se pokazalo da testovi (za pse iz sklonista) koji su se nekoc provodili nisu uzimali dosta stvari u obzir te da su njihovi rezultati danas upitni. Obilazila sam velike centre za napustene zivotinje (SPCA) i bila provedena iza kulisa. Razgovarala sam sa ljudima koji organiziraju i provode takve testove te saznala da i oni imaju neke dileme vezane za rezultate testova i same testove.

Dolazi do pitanja, ako bi se takvi testovi provodili na svim psima, svim kucnim ljubimcima, koliko bi ih proslo? U nekim ustanovama psi se uspavljuju ako ne produ takve testove. Zbog takvih testova mozda neki pas nece biti izabran da bude kucni ljubimac, radni pas, ili ce biti udomljen i postati opasan za okolinu.

Znaci testovi su dobri do jedne granice, te je izuzetno bitno gdje se provode, tko ih provodi i kako ih provodi. Ponavljam, tu ulazi u igru i interpretacija tih testova, koja moze biti i subjektivna. Ponekad je potrebno da vise ljudi provodi jednake testove na istom psu, naravno zasebno, kako bi se to izbjeglo. No i tada moze doci do odstupanja jer se sljedeci dan pas drugacije osjecao i ponasao ili se navikao u prvom testu na neke stvari itd….

Zato oprezno s takvim testovima, tu ne vrijede sablone, vec one trebaju sluziti kao smjernice. Testovi moraju biti jako dobro organizirani i po potrebi ponavljani. Oni jesu bitni, pogotovo za pse iz sklonista koji nakon procjene dobiju sansu ici u program za modifikaciju ponasanja, umjesto da budu uspavani. No tu ne vrijedi jedno pravilo koje pokriva sve, jer svaka zivotinja nosi svoju povijest i pricu i mi ju ne mozemo shvatiti kroz jedan opci test. Takoder ovisi i za sto testiramo psa i tome se naravno testovi trebaju prilagoditi.

Pseca igra

Pseca igra

Sa psima se trebamo igrati, trebamo im omogućiti da se igraju s drugim psima i sa svojim igračkama. Za pse je igra važna jer tako izbacuju energiju, zabavljaju se i uče o životu. Psi se mogu igrati u bilo kojoj dobi, samo igru treba naknadno prilagoditi No isto tako ima pasa koji nisu zainteresirani za igru s nama, s drugim psima, s igračkama ili kombinacija navedenog. Ima pasa koji se vole igrati samo s nekim psima, samo s nekim ljudima i samo s nekim igračkama. Koji god bio slučaj, to svakako trebamo  poštovati.

Potrudite se upoznati svog psa i vidjeti kakva mu igra donosi najvise veselja. No i tada treba pripaziti na psecu dob i konstituciju kako bismo bili sigurni da je takva igra ili igracka primjerena i zdrava za njega. Znaci, ako mi npr. volimo bacati frizbi, ne znaci da ce automatski to voljeti i nas pas. Mozda je pretezak za takvu vrstu skokova i brzog trcanja, mozda je premlad pa nije zdravo zbog kukova i zglobova itd…
U igri sa psom trebamo pronaci ono sto njega veseli, sto mu ne steti zdravlju, a i da ujedno nama odgovara. Igru takoder koristimo za razvijanje pozitivnog odnosa sa psom, kroz igru pas uci razmisljati umjesto da bezglavo trci i divlja, i uci se samokontroli, koja ce mu pomoci u svakodnevnom zivotu.

Ako imamo psa koji se voli igrati s nama, tada je dobro uvesti neka pravila i odmah poraditi na samokontroli. Tako npr. u igri potezanja, igra bi trebala biti pod nasom kontrolom kako bismo je mogli prekinuti na lijep nacin ako se pokaze potreba (npr pas se previse zaigra i pocne biti grub). U tom slucaju pas bi trebao nauciti signale  – Pusti, Cekaj i Uzmi. U slucaju bilo koje igre pas bi trebao pouzdano znati signal Sjedni, kako bismo ga mogli kontrolirati ako trebamo predah ili je pas previse uzbuden. Ukoliko nemamo igru pod kontrolom, pas se moze zanijeti, moze poceti skakati po nama, grubo uzimati igracku, gristi nas za rukav, hlace itd…

Ako imamo psa koji se voli igrati s drugim psima, i tada treba pripaziti na neke stvari. Bitno je da je igra pod nasom kontrolom, kako bismo mogli intervenirati po potrebi. Ako igra pocne biti gruba, vrijeme je da se upletemo, razdvojimo pse (zovemo psa van iz igre i nagradujemo za dolazak) i prekinemo igru no na pozitivan nacin (bez grubosti). Trebali bismo znati i dobro citati pseci govor tijela, kako bismo vidjeli je li im ugodno u igri. No neki su znakovi ociti, kao cviljenje i bjezanje, konstantno podvijen rep, ako je jedan pas uvijek na ledima a drugi uvijek na njemu (i ne izmjenjuju uloge), i dr.  Takoder treba paziti da veliki pas ne kotura i gazi manjega, da odrasli pas nije pregrub prema stenetu, i kada jedan pas inzistira na igri dok je drugomu dosta. Sve to moze utjecati na buduci odnos vaseg psa prema drugim psima i na njegovo zdravlje.

Ako vas pas jako voli igracke, dobro ih je rotirati i ne ostavljati ih sve uvijek dostupne. Psima igracke vremenom dosade, no ako imaju jednu ili dvije uvijek na raspolaganju, pa im iznenada nakon nekog vremena ponudimo nove odnosno stare igracke, one im se tada doimaju kao nove. Dobro je da su jedna ili dvije igracke uvijek dostupne u slucaju kada je pas sam doma i kad se pozeli sam igrati.

Igracke bi trebale biti takve da nema ostrih dijelova koje mogu otrgnuti i progutati, i da su dovoljno velike da ih cijele ne mogu progutati. No igracke su tu i da ih oni uniste, pa se nemojte ljutiti ako odmah novu igracu raskomadaju. Psima je to u prirodi da trgaju i komadaju i onda se igraju sa ostacima.
Svojim psima kupujem plisane igracke, i njima je najvece veselje vaditi ono bijelo punjenje i onda se igrati sa ostatkom, sa praznom “strvinom”. Kada im ti ostaci dosade ili ih jako usitne, nabavim im nove.
Punjenje mozete sacuvati i napraviti psece krevete ili jastuke.

Postoje takoder igracke koje se mogu puniti hranom pa one zabave psa neko duze vrijeme i mentalno ih stimuliraju (mozete biti kreativni i sami ih izraditi).
No glavno pravilo kod igracaka je da psa nadziremo dok se igra sa novom igrackom, da vidimo na koji nacin se igra, ukoliko trga pa krene jesti dijelove igracke, ta igracka nije primjerena za naseg psa – naglasak treba biti na sigurnosti.

Znaci, nemojte forsirati svog psa da se igra sa psima (ili sa svim psima) ako to ne zeli. Prirodno je za psa da tijekom odrastanja ima smanjenu zelju za igrom sa psima ili da ga uopce ne zanimaju.
Pustite ga da si sam bira prijatelje, igru i igracke.  Svaki pas ima svoj karakter i svoje preferencije, i to trebamo postovati.

Predrasude o mješancima/križancima

Predrasude o mješancima/križancima

Veliki broj ljudi ima predrasude vezane za križance i mješance. Najveći je strah vezan za štenad jer nisu sigurni u kakvog će psa izrasti. Za križance ćemo lakše procijeniti jer su im roditelji čistokrvni psi, dok se kod mješanaca to ne može točno znati. No može se približno odrediti kakve će pas biti veličine i kakvu genetsku raznolikost nosi. Naravno, to ne vrijedi za baš sve pse.

Osobnost ćemo otkriti kroz zajedničko provedeno vrijeme i druženje u raznim okolnostima, a stručnjaci za pseće ponašanje mogu procijeniti temperament šteneta/psa (no i to trebamo uzeti sa rezervom).

Na ponašanje psa možemo utjecati kroz treninge, dovoljno igre, kretanja i kroz prehranu. Uz pravilan i dosljedan odgoj psa (i uz naše razumijevanje psećeg ponašanja), moći ćemo razviti pozitivan odnos.



 Sljedeči strah vezan je uz nepoznavanje povijesti napuštenih pasa. Neki psi imaju negativne asocijacije i iskustva vezane za događaje iz njihovog dotadašnjeg života. Kada dođu u dobre ruke i osjete toplinu nečijeg doma i ljubav, najčešće se prilagode i opuste. Psi nisu krivi ni odgovorni sto su došli u loše ruke i okolnosti. 
Imam i sama doma pse s ceste i nikada nisam požalila sto sam ih uzela.

No oni koji imaju traume i ozbiljne probleme u ponašanju trebat će stručnu pomoć – u tom slučaju trebate tome pristupiti ozbiljno, odgovorno i s puno strpljenja. Dobro promislite hoćete li moći pružiti tom biću sve što mu je potrebno da zacijeli. To što je “spašen” iz neke situacije nažalost često nije dovoljno, potrebno je uložiti puno ljubavi i ispravnog znanja da bi “takav” pas profunkcionirao u svakodnevici.

OLYMPUS DIGITAL CAMERAMoje prijateljice, doslovno nađene na cesti, napuštene i u lošem stanju: Una i Vida

Psi koji se nalaze u azilima/skloništima/šinterajima uglavnom su mješanci/križanci. Ondje nemaju priliku živjeti“normalan” život pa se utoliko u takvim prostorima ne ponašaju u skladu sa svojim pravom osobnosčću. Psi koji su jako mirni u takvom okruženju ne moraju takvi biti i u svakodnevnom životu u novom domu, isto vrijedi za pse koji su izuzetno lajavi i energični.

Psi u takvim uvjetima ne spavaju mirnim i dubokim snom, zna im biti jako hladno/vruće, nemaju sebi prilagođenu prehranu, ne kreću se dovoljno i nemaju dovoljno ljudskog kontakta. SVE to utječe na njihovo ponašanje u takvim prostorima. Zato, ako se odlučite udomiti pse i pružiti im novi život u vašem domu – dok birate medu psima, nemojte im odmah stavljati etikete, već provedite neko vrijeme s njima. Napuštenim psima treba puno ljubavi, strpljenja, pozitivan odgoj i odnos prema njima. S vremenom ćete vidjeti koliko je taj pas zadovoljan, sretan i zahvalan za novu šansu koju ste mu pružili.


Čistokrvni psi, iako izgledom slični, nisu karakterom jednaki. Znači, ni to nije garancija da ćete dobiti točno onakvog psa kakvog priželjkujete. I kod čistokrvnih pasa kao i kod mješanaca/križanaca puno faktora utječe na njihovo ponašanje. Što znači da bez obzira kakvog psa udomite/kupite, puno toga će utjecati na to u kakvog će on/ona psa izrasti ili kako će se kod vas u domu ponašati.

Kao i kod nas, životinjsko ponašanje uvelike ovisi i o okolnostima u kojima se nalaze. Naravno treba uzeti u obzir i karakter/temperament psa i njegove “preferencije”. Nije pravedno udomiti psa koji je primjerice jako aktivan a vi volite vrijeme provoditi ispred televizije i obrnuto. Također, ukoliko je pas još štene ili je u pubertetu trebate biti svjesni da ćete tada trebati više vremena i truda uložiti u odgoj.

Još neke stvari treba uzeti u obzir kada biramo psa, kao što su vaše financijske mogućnosti, slobodno vrijeme, ima li djece u kućanstvu (neki psi imaju velike strahove/traume od djece), drugih kućnih ljubimaca (možda se neće dobro prihvatiti) i koliko ste aktivni. Dakle, udomite psa koji će se što lakše prilagoditi vašem svakodnevnom životu kako bi izbjegli cijeli niz potencijalnih problema. Možda bi psu koji je vama jako sladak život bio ispunjeniji u nekom drugom domu. Dok bi onaj koji vas možda ne zove izgledom bio savršen spoj s vama.

Zato zaboravite na predrasude, otvorite svoje srce svim psima i pri izboru svojeg novog ljubimca uzmite SVE u obzir a ne samo izgled psa.
I za kraj – križanci/mješanci znaju biti jako prilagodljivi i svakako su unikatnog izgleda 🙂

Osim predrasuda vezanih za udomljenje mješanaca/križanaca, postoje i one vezane za udomljavanje odraslih pasa, više o tome u ovom članku:


Više od jednog psa?

Više od jednog psa?

Živite već s jednim psom, ali razmišljate o tome da mu/joj dovedete prijatelja ili prijateljicu, no niste sigurni da li je to pametno? Odluka nije jednostavna i treba pripaziti na nekoliko stvari. Isto vrijedi i za mace, kao i za većinu ostalih kućnih ljubimaca
Život s dva psa (ili više) svakako ima svojih prednosti, za vas i za pse. Ako se psi dobro slažu, provodit će puno vremena u zajedničkoj igri i neće nikada biti sami, što će pozitivno utjecati na njih. No da bi se psi dobro slagali, treba uzeti nekoliko stvari u obzir.


Ako imate psa starije dobi i želite dovesti štene u kuću, razmislite kako će to utjecati na njega/nju. Stariji psi često traže i trebaju vise mira i imaju usporeniji tempo života. Štene traži puno pažnje, akciju i igru. Moguće je da će biti teže uskladiti šetnje, pogotovo kada štene poraste u mladog psa, kada bi šetnje trebale biti drugačije dinamike i dužine. Dakle, može se dogoditi da ćete jedno vrijeme morati pse izvoditi odvojeno, što će vam uzeti i više vremena.
što se tiče utjecaja na ponašanje starijeg psa, moguće je da uz štene počne biti veseliji i aktivniji, no može se dogoditi i da mu štene smeta i da se počne povlačiti u sebe.
Znači treba poštovati potrebe i osjećaje oba psa, te im pružiti onakvu brigu koja je primjerena njihovoj dobi.

24578-Brown-dog-and-puppies-white-backgroundJoš nešto o čemu treba razmišljati je veličina psa. Treba paziti da ne bi došlo do ozljeda u igri i suživotu. Ponekad se psi većeg rasta, pogotovo dok odrastaju i puni su energije, znaju malo grublje igrati pa postoji mogućnost ozljede manjeg psa (ili šteneta). To ne znači da ne biste smjeli imati pse različitih veličina, već da trebate vise pripaziti. I u takvoj situaciji treba znati uskladiti i prilagoditi šetnje i aktivnosti.


Treba uzeti u obzir i temperament i karakter oba psa. Probajte odabrati pse koji će biti slični po temperamentu i sličnih potreba za aktivnostima. Znači, nije poželjno psa koji ne može dugo hodati voditi u kilometarske šetnje, i obrnuto. Također treba paziti na one pse koji su po prirodi plahi prema drugim psima ili jednostavno nisu jako društveni (prema psima). Tada treba izabrati psa kojeg će pas “domaćin” moći prihvatiti i neće mu pokvariti kvalitetu života (u njegovim očima).
U slučaju da na kraju ipak imate pse različitog temperamenta, tada treba paziti da svaki ima priliku iskazati svoju osobnost i tome se trebamo prilagoditi.


Postoji mogućnost da vas pas neće htjeti “dijeliti” vas niti svoj dom s još jednim psom (ili nekim drugim ljubimcem). Može doći do toga da će se stalno boriti za vašu pažnju, i to može dovesti do raznih problema u ponašanju kod obje životinje. Ako unaprijed znate da vas pas nije dobar u “dijeljenju”, svakako dobro razmislite dali je dobro za oba psa da ih uopće dovodimo u takve situacije koje su za njih stresne.
Moguće je promijeniti ponašanje i emociju psa koji ne voli dijeliti svoj prostor, stvari, to zahtjeva naš trud i rad, pa treba i to uzeti u obzir.


Što se tiče spolova, svejedno je koja je kombinacija. Sasvim je moguć i normalan suživot nekastriranih mužjaka i ženki no tu treba malo vise pripaziti na neke faktore. Primjerice tjeranje kuje – potencijalna opasnost od ne planiranog legla ili u slučaju suživota istog spola – potencijalne svađe oko teritorija.


I sama dijelim svoj dom s vise pasa i maca. Volim ih gledati dok se igraju, vidim da im je život ispunjeniji i koliko se vole. No i kod mene se zna dogoditi da nastanu određeni problemi, zato moramo biti spremni rješavati ih.
Svi moji ljubimci su došli s ceste i sve se dobro poklopilo, pa se nemojte bojati uzeti psa i iz nekog skloništa. No potrudite se otići upoznati pse prije odabira, kako bi mogli donijeti najbolju odluku.
Olakšat ćete sebi i vašem psu ako dovedete još jednog ljubimca (ili vise) koji će se lako i brzo uklopiti u postojeću situaciju.

Ako se brinete kako ćete dati dovoljno pažnje svim ljubimcima, to možete riješiti na način da svakom psu posvetite određeno vrijeme kada ćete raditi nešto što vas i psa veseli, bilo to maženje, igra, šetnja i dr. Pogotovo kada je riječ o razlici u dobi, veličini, temperamentu.
I iz tog razloga je važno da se psi od početka nauče biti i međusobno razdvojeni jer inače može doci do problema kada moramo/želimo samo s jednim izaći ili nešto raditi.


I na kraju uzmite u obzir financijski trošak koji će se ponešto povećati.

No u svim drugim pogledima i vi i pas zapravo dobivate. Dobivate još jednog (ili vise) prijatelja/prijateljicu i člana obitelji!

Kada, kako i zasto saljemo psa na njegovo “mjesto”

Kada, kako i zasto saljemo psa na njegovo “mjesto”

Ponekad nam u svakodnevnom životu odgovara da je naš pas miran i da leži na svojem mjestu. Možemo ga naučiti da ode na svoje mjesto na signal no to nikada ne smije biti za njega kazna. Mjesto treba psu predstavljati baš to – njegovo mjesto, njegov kutak. Većina pasa voli i treba imati svoj miran kutak, pogotovo u starijoj dobi.


No ako ga tamo tjeramo i saljemo kada se na njega/nju ljutimo, pas moze razviti negativne emocije vezane za taj prostor ili krevet/prostirku. Pa kada ga budemo htjeli poslati na mjesto kada nam to zatreba, npr kada dodu gosti ili ako imamo posla, pas nece htjeti ici ili ce se cesto dizati. Uostalom ne mozemo ocekivati da pas zadovoljno lezi i odmara se na mjestu na koje je cesto isao samo zato što mora.



Zato treba razviti u psu pozitivnu asocijaciju na njegovo mjesto.  Nagradivati ga dok je svojevoljno tamo – za vrijeme dok je vec na svom krevetu/prostirci. Nagrada moze biti bilo sto sto pas voli – mazenje, topla rijec, fina grickalica itd, i to treba cesto ponavljati. Tako ce s vremenom pas povezati da mu se “isplati” biti na svojem mjestu jer se tamo događaju samo lijepe stvari. Uz to treba nauciti psa da ode na mjesto na “naredbu”, da ostane ondje neko vrijeme i da se ne dize unatoc promijeni u okolnostima. To se uci postepeno i najbolji su rezultati kada se koriste pozitivne metode i principi ucenja, kao sto je kliker trening.


Uzmite u obzir i lokaciju pseceg kreveta/prostirke. Nije dobro da je na jako prometnom mjestu jer ce se pas nece moci dobro odmoriti, no neki psi ne vole biti ni potpuno izolirani pa je dobro da imaju vizualni pregled prostorije. Neki psi sami izaberu svoje mjesto, pa to treba i postovati ukoliko svakodnevni zivot i prostor to dopustaju.

Ukoliko stvorimo pozitivnu emociju vezanu za sam krevet/prostirku, moci cemo psa slati na mjesto u bilo kojoj prostoriji u koju stavimo taj krevt/prostirku. Takoder se psa moze nauciti da generalizira “naredbu” kako bismo ga mogli poslati na bilo kakvu prostirku ukoliko je to potrebno.
Bitno je i da je velicina kreveta primjerena velicini psa. Mislite i na samu udobnost kreveta/prostirke kako ne biste od psa trazili da bude dugo na nekom mjestu koje mu je neudobno. To pogotovo vrijedi za starije pse.


Koristenje pseceg kreveta/prostirke ne znaci da vas pas ne smije na kauc ili vas krevet. No dobro je imati tu opciju, pogotovo ako nekamo otputujete a psima nije dozvoljeno na namjestaj. Psu koji rado ode u svoj krevet na “naredbu”/signal to nece biti velika promjena niti problem.

Prevencija, Prevencija i opet Prevencija

Prevencija, Prevencija i opet Prevencija

Kako biste spriječili potencijalne probleme u ponašanju vašeg psa, najbolje je započeti s prevencijom prije nego je pas uopće stigao u vaš dom. To se ponajviše odnosi na štence, no može se primijeniti na sve pse.
Znači unaprijed dobro razmislite što očekujete od svojeg psa, a to će vam ujedno pomoći i u samom odabiru psa. Na odluku treba utjecati sve, od vašeg životnog stila do prostora u kojem će pas boraviti.

Ako naprimjer udomljujemo psa koji će biti velik rastom – dok je štene, može vam se činiti jako slatkim sto skače po vama kada dođete doma, poteze vas za rukav ili hlače, penje se u krilo dok jedete. No sada isto to zamislite kada je pas dosegao svoju maksimalnu visinu i težinu.
To NE znaci da ne trebate odabrati velikog psa, već da odmah u početku učite psa one stvari koje ćete očekivati od njega kad odraste. Stvari koje su vam bitne u svakodnevnom životu.
To se odnosi na sve pse – sve što rade kao štenad će raditi i kada odrastu ako smo ih za to nagrađivali. Psima je naša pažnja, maženje, pogled, topla riječ nagrada za to što rade, i te radnje će htjeti ponavljati.


Zašto je prevencija važna?
Ako psa dok je štene nagrađujete (pažnjom, maženjem..) dok vas gricka, dok skače po vama, laje, cvili, penje se na kauč (ako to ne želite), gricka cipele – jer je tako sladak da mu ne možete odoljeti, a onda ga čim poraste počnete za to kažnjavati jer ste promijenili mišljenje, jer vas to boli ili smeta – niste pravedni prema njemu/njoj.
Psa ćete zbuniti i stvoriti ćete frustraciju jer neće razumijeti zašto mu branite sudjelovanje u nečemu što mu je prije donosilo neku vrijednost (u očima psa).

Zato učinite psu i sebi uslugu, i unaprijed odlučite sto želite i sto ne želite da vas pas radi. Budite dosljedni u odlukama jer također nije uredu da im koji put popustimo a onda se poslije opet ljutimo ili im nešto branimo.
Ovdje možete više pročitati o tome kako psi uče:
A ovdje o obostranim frustracijama:


Zato od početka nagrađujte ponašanje koje smatrate poželjnim. Nemojte misliti da ste okrutni prema štenetu ako ga npr. ne pomazite dok se penje po vama i gleda vas sa slatkim očima. Štenetu će isto tako biti ugodno ako pričekate i pomazite ga dok su mu sve četiri sape na podu. A svakako manje ugodno ako ste ga nekada nagrađivali dok je skakao, a kasnije ga za to grubo odgurivali i vikali na njega.
To se odnosi na bilo koje ponašanje, kao i za pse odrasle dobi.
Ako pse uz pozitivni pristup i metode naučimo sto želimo od njih, oni će to rado činiti. I neće im biti problem raditi ono sto mi smatramo poželjnim.

Što očekujete od psa je vas izbor naravno (pazite d abude realno, izvedivo i ugodno i za psa), no najvjerojatnije postoji nešto sto ne želite da vaš pas radi ili/i što bi htjeli da radi pouzdano. Zato odlučite unaprijed što je to i kroz prevenciju spriječite potencijalne probleme u ponašanju kod vašeg psa.